Vrtlarenje je terapijski proces u terapijskoj situaciji vrta. Strogo gledano, ne liječi dakle vrt, nego vrtlarenje. Otud, primjerice, pored sve raskoši, osjećaj uskraćenosti u botaničkom vrtu. I upravo je u tom procesu začudnost vrta kao terapijske situacije. Naime, “brigu i njegu”, umjesto da prima, ovdje “potrebiti drugi” da(ru)je “drugom” – vrtu, ne bi li ga “spasio” od prirode! Vrtlarenje je stoga i alegorija čovjekove borbe protiv vlastite biološke datosti. A to je borba koja se ne može boriti bez poniznosti i nade. Vrtlarenju je od svih ljudskih djelatnosti možda ponajviše intrinzična nada.“ Josip Dujmović
„(Društveni) vrt kao paradigma terapijske situacije krici i šaputanja“, Vrtovi našega grada studije i zapisi o praksama urbanog vrtlarenja (2015., str 30). Terapijski vrt, KBC Zagreb, Hrvatska”