IŠČI / TRAŽI:

FUTURES BLOG: Grad Hvar kao nemjesto

FUTURES BLOG:  Grad Hvar kao nemjesto

Jasna Čapo

Grad Hvar kao nemjesto

(kolovoz 2022.)

Kazivanjima mojih sugovornika u Hvaru provlače se anegdote o tome da posjetitelji grada ne znaju gdje se nalaze. Jedna sugovornica nije mogla vjerovati kad ju je gošća u jednome baru upitala „Gdje je Hrvatska?“. Druga je pripovijedala kako je navodno sadašnjega gradonačelnika jednom jedan turist upitao kako da stigne do Hvara! Kao i sva usmena kazivanja, te priče imaju razne varijante, ali se sve svode na zaključak da posjetitelj/ica nije znao/la gdje se nalazi.

U prvi mah je teško povjerovati u ta kazivanja. U imaginariju i lokalnoga stanovništva i svakoga građanina Hrvatske Hvar je mjesto bogato značenjima i simbolikom. Za jedne je to mjesto prve „građanske revolucije“ (one Matije Ivanića u 16. stoljeću, iz kazivanja); za ideologe nekadašnje Jugoslavije bilo je to mjesto prve „socijalističke revolucije“ (istoga Matije Ivanića!); za neke je to mjesto nekadašnjega otmjenog turizma bečkih i srednjoeuropskih elita, a za druge lječilišnoga turizma; za neke nedostižna turistička destinacija, za druge mjesto zimske dosade i ljetnoga šušura itd. Značenja i metafore koje se upisuju u grad brojne su i različite, no ono što je ovdje bitno jest da je Hrvatima grad Hvar kulturno značenjski prostor, lokacija u koju upisuju određena razumijevanja, značenja, simbole i osjećaje.

Anegdotalna kazivanja mještana o strancima koji navodno ne znaju gdje se nalaze možda i nisu činjenično točna, no prenose poruku da ti ljudi nemaju osjećaj prema Hvaru, da ne razumiju njegovu prošlost i značenje u lokalnom i nacionalnom imaginariju niti su sami tijekom boravka u gradu razvili neki odnos prema njemu. Stručnim bismo rječnikom rekli, da je Hvar za njih nemjesto (franc. non-lieu, Marc Augé). Oni se prema njemu tako i ponašaju: uriniraju u podnožju renesansnih građevina, povraćaju po gradskim kamenim plohama, pijani teturaju Šetalištem Tonija Petrića, kojekuda iza sebe ostavljaju smeće, ne poštuju ni lokalno stanovništvo ni gradske propise i sl. Oni ovamo nisu došli (ili barem ne većina) kako bi upoznali bogate kulturno-povijesne spomenike i prošlost grada i otoka; došli su s intencijom zabave i eventualno uživanja u suncu i moru. Njihove su intencije mogle biti ostvarene i bilo gdje drugdje na Mediteranu, pa stoga niti možda ni ne znaju gdje se točno nalaze.

Lokalna turistička industrija je zasigurno pomogla da Hvar postane nemjesto. Naime, kroz noćne klubove/barove, kao i popratne sadržaje i tip smještaja, ona posjetiteljima nudi generičko mjesto ultimativne zabave koje se može nalaziti bilo gdje na svijetu, recimo na Ibizi ili Mallorci. I ti otoci kao i Hvar nude sunčane terase okružene morem i starim kamenom, povjetarac palmi, ali u tom okolišu, što je važnije, nudi se masovnost, zabava, popularna glazba, piće i senzualno uživanje. Nudi se standardizirano, unificirano iskustvo (doduše u iznimnom mediteranskom pejzažu, a ne u nekom engleskom zatvorenom baru/klubu) koje nije nužno vezano uz taj prostor, i stoga je u tom prostoru neautentično, ne pripada mu. Antropolozi su takva „pseudo mjesta“ (Edward Relph) masovne kulture pronašli u trgovačkim centrima i Disney tematskim parkovima. Već spomenuti francuski antropolog Marc Augé je trgovačke centre, hotelske lance, tematske parkove, prometne objekte kao što su zračne luke i kolodvori nazvao nemjestima. Oni su, kazao je, “prava mjera našeg doba” u kojoj su naši osobni identiteti reducirani i zamijenjeni jednim identitetom, onim potrošača, kupca, korisnika javnog prijevoza. Svjetska mjesta zabave, pa tako i ova u Hvaru i na Paklenim otocima, su upravo takva nemjesta: generički, jednoobrazni prostori (u mediteranskom okruženju) s istim sadržajima, ponudom i iskustvom; u njima je osoba svedena na konzumenta zabave. Boravak u nemjestima je obično tranzitan, privremen, pa možda i to može objasniti zašto prosječni turist u Hvaru boravi samo 3,6 dana.

Međutim, za lokalno stanovništvo su ogromne posljedice turističke prodaje Hvara kao mjesta zabave i to ne samo u već spomenutom infrastrukturnom i ekološkom smislu nego i u simboličnom smislu. I za njih se takvim turizmom njihovo mjesto pretvara u nemjesto: lokalno stanovništvo više grad ne osjeća kao svoj, kao mjesto koje prepoznaju i s kojim se identificiraju. Prema kulturnoantropološkom tumačenju, osjećaj mjesta uključuje ne samo geografsku, fizičku pozadinu u kojoj je mjesto locirano i njegove gradbene elemente, već i društveno djelovanje u tom prostoru kao i odnos ljudi  prema njemu i međusobno. Osjećaj mjesta podrazumijeva simboličnu izgradnju prostora, tj. on nastaje kad stanovnici iskustveno grade predodžbe o prostoru u kojemu žive; kroz tu gradnju ono im biva smisleno i razumljivo; oni se u njemu snalaze, oni znadu što od svoga mjesta i njegovih žitelja mogu očekivati; a mjesto postaje bitna sastavnica dio njihovih identitetnih referenci. Mjesta su stoga za pojedinačne stanovnike i za zajednicu neodvojiva od njihova osjećaja identiteta (Jasna Čapo i Valentina Gulin Zrnić). Misli se da su upravo otoci, „specijalna mjesta, paradigmatska mjesta, topografije značenja u kojima su kvalitete koje konstruiraju mjesto dramatično destilirane“ (Pete Hay), da su „mali otoci posebni zato što njihova ‘zemljopisna preciznost’ potiče nastajanje (jedinstvenog) osjećaja mjesta“ (Godfrey Baldacchino).

Kad se Hvar pretvori u turističko nemjesto, i Hvarani ga takvim počinju doživljavati! Iz nedostatka prepoznavanja i osjećaja pripadnosti, generiraju se i njihovi povici i pritužbe, konflikti međusobno (između onih kojih su se prilagodili novom tipu turizma i onih koji nisu ili uopće ne sudjeluju u turizmu; između onih koji se bave turizmom i sl.) i s gradskom upravom koju smatraju krivcem za sve što se zbiva. U jednome od prethodnih blogova spomenula sam kako neki u ljetnim mjesecima zbog invazivnoga turizma napuštaju Hvar. Drugi se drže podalje od turističkih gužvi stvarajući alternativne prostore ljetnoga života za sebe i za svoju djecu. Neki osjećaju nelagodu, osjećaju kao da su pod „okupacijom“ posjetitelja, čiji brojevi i do sedam puta premašuju one lokalnoga stanovništva (iz kazivanja). Svima je zajedničko da svoje mjesto ne prepoznaju, da se u njemu, kako je napisala Zorka Bibić, „osjećaju strancima“, i da broje dane do kraja turističke sezone. Koliko dugo može jedno mjesto trpjeti nestanak samo-identifikacije svojih stanovnika, a da ne ostane bez njih? Tijekom srpanjskoga posjeta Hvaru, upoznala sam čak dvije osobe koje razmišljaju ili su odlučile trajno otići iz grada, a nekoliko ih nalazi alternativni ljetni smještaj ili boravi u svojim drugim domovima. Prijeti li gradu da ga stalno stanovništvo pomalo napušta i prepušta privremenim posjetiteljima ili će hvarski identitet pokazati otpornost prema takvom razvoju? Sve vehementnije kritike građana daju optimizam da će se stvari razvijati u drugome smjeru.

Projekt financira Hrvatska zaklada za znanost

Projekt financira Hrvatska zaklada za znanost

www.hrzz.hr
Projekt financira  Agencija RS za raziskovanje

Projekt financira Agencija RS za raziskovanje

www.arrs.si
Sodelujoča organizacija: Inštitut za novejšo  zgodovino

Sodelujoča organizacija: Inštitut za novejšo zgodovino

www.inz.si
Ustanova nositelj projekta: Institut za etnologiju i folkloristiku

Ustanova nositelj projekta: Institut za etnologiju i folkloristiku

www.ief.hr
Nosilec projekta:  ZRC SAZU, Inštitut za slovensko narodopisje

Nosilec projekta: ZRC SAZU, Inštitut za slovensko narodopisje

https://isn2.zrc-sazu.si/sl#v
Suradna institucija: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju

Suradna institucija: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju

www.ffzg.unizg.hr/etno
Sodelujoča organizacija: Fakulteta za humanistične študije Univerza na Primorskem

Sodelujoča organizacija: Fakulteta za humanistične študije Univerza na Primorskem

www.fhs.upr.si/sl