IŠČI / TRAŽI:

FUTURES BLOG: Petrinjski nadrealizam

FUTURES BLOG: Petrinjski nadrealizam

Valentina Gulin Zrnić

Petrinjski nadrealizam

(prosinac 2021.)

U sunčani zimski dan krajem 2021. posjetili smo grad Petrinju, grad kojemu će uskoro biti godinu dana od razornog potresa 29. prosinca 2020. godine. Nakon intenzivnog medijskog praćenja stanja u tjednim nakon potresa, pa onda opet u jeku izborne kampanje za lokalnu samoupravu u proljeće 2021., Petrinja, čini se prema medijskim napisima u zadnjim mjesecima, i nije neka vijest. Senzacionalizam potresa i razrušenih objekata, ljudske muke i volonterske pomoći ispuhao se vrlo brzo kao vrsta vijesti, još se ponekad objavi nešto o većim novčanim donacijama, planiranju montažnih kuća ili posjetu političara u grad. O životu, blatu, nelogičnostima i zapuštenosti se ne izvještava previše. Na slike grada već smo se navikli, svi smo preko različitih ekrana naučili kako izgleda centar Petrinje i na prvu već prepoznajemo glavnu ulicu razrušenih kuća koje su najčešći mise-en-scène medijskih izvještavanja i fotografiranja. Za Petrinju, “jedina opcija je budućnost” rekla je kolegica nakon posjete gradu sredinom 2021. godine, kada smo odlučili da će i taj grad biti dio našeg istraživačkog projekta, jer gdje bi se više moglo govoriti o budućnosti, zamišljati, planirati, graditi budućnost nego u gradu koji silom prilika, odnosno, silom prirodne katastrofe, mora krenuti iznova.

Terenska posjeta Petrinji u prosincu 2021. dala je trodimenzionalnost medijskim slikama prostora grada koje smo gledali tijekom godine: pokazala je visinu srušenoga, širinu propaloga, dubinu zapuštenoga. Četvrta dimenzija prostora je vrijeme (Bahtin): činilo se kao da godina nije prošla, nezamislivo da se u godinu dana može učiniti toliko malo. A onda i peta dimenzija prostora, nazovimo je nadrealistička, ona koja supostavlja slike, oblike, detalje u nekom drugačijem omjeru, neočekivanom, paradoksalnom, zbunjujućem, a istovremeno izazovnom, uznemirujućem, tjeskobnom ili ironijskom. Toj je petoj, nadrealističkoj dimenziji Petrinje posvećen ovaj blog, ispisan kroz slike, dojmove i doživljaje prostora grada prilikom prvog susreta s njime u živo.

Slika 1: Autobusna stanica (obavijesti na staklu, 2021)

U centru grada je autobusna stanica koja povezuje grad s ostatkom svijeta. Na petrinjskoj stanici, nalijepljen na staklo, naravno, stoji vozni red, doduše s rasporedom koji više ne vrijedi, koji je istekao prije više od mjesec dana. No, oni koji čekaju autobus bez voznog reda, postavili su kartone na metalnu klupicu da bude toplije kada sjednu, znak je to da stanica živi, da se vjerojatno u grad dolazi, ali se iz grada i odlazi. Odlazaka ima različitih. Na stanici visi i osmrtnica, na drugim mjestima po gradu ima ih puno više. Jedan oglas, međutim, budi nadu: „Hajdmo hajdmo sve k Betlemu“, poziv na nedjeljni koncert adventskih i božićnih hrvatskih napjeva u suradnji zagrebačkog i petrinjskog kulturno-umjetničkog društva, a koji će se održati u glavnoj crkvi sv. Lovre. Kroz staklo se vide Crkva i park – šetalište J. J. Strossmayera: šetnica, drveće, klupe, uređeni nasadi, djeluje gradski, građanski, održavano. No u staklu se reflektiraju i slike s druge strane ulice – niz razrušenih građanskih kuća ograđenih bez mogućnosti pristupa zbog opasnosti od urušavanja. A opet, jedan oglas na stanici nudi upravo usluge rušenja te piljenja i cijepanja drveća; drugi oglas nudi otkup trupaca topole, vrbe, johe, jasena, lipe, hrasta. U tom trenutku čuje se muklo tutnjanje kamiona na cesti, dvije prikolice pretrpane deblima prolaze kroz centar grada. Bogatstvo šuma petrinjske okolice našlo je svog kupca. A svoju publiku traži najava na još jednom oglasu iz mjeseca studenog, poziv u gradski park na održavanje recitala Monike Herceg i njezinih gostiju, sve petrinjskih pjesnika, pod nazivom „Grad po mjeri čovjeka koji može voljeti“. U prvi mah zastajemo dok ne razlučimo: čovjek koji može voljeti grad ili grad koji može voljeti čovjeka? Nije niti toliko važno, jer nam se to događanje učinilo u svakom slučaju dirljivo poetično, gotovo nestvaran izvanvremenski trenutak u trajanju gradske surovosti. Ta surovost se ogleda i u još jednome paradoksu koji pratimo sa stanice. Ispred stanice je ulični prostor s frontama razrušenih kuća, zaštitnim ogradama, prostor ulice koji se ne koristi, kroz koji se ne prolazi, dijelom radi opasnosti, a dijelom i jer nikuda ne vodi, osim u ulicu s drugim oštećenim kućama. Ulica je blatna, vjerojatno radi nanosa šute i zemlje, koja se još cijedi uz rubove ulice kad je kiša, pa se onda sasuši čineći smeđe naslage, posebice na strani ulice na kojoj su ograde i kuće. Upravo u toj i takvoj ulici ispred stanice pojavilo se vozilo komunalnog uređenja, strojni čistač ulice s rotirajućim metlicama koje služe čišćenju uz rubni kamen i glancanju ploča na trgovima. Možda ga u prvom prolazu ne bismo uočili, ali prodoran zvuk i višekratno prolaženje ponavljalo se nekoliko puta ispred nas dok nije privuklo našu pažnju da uočimo kontradiktornost finoće i završnog glanca koji bi rotirajući stroj trebao dati i blatne, zakorene ulice grada koji vapi za toliko još čišćenja prije završnog.

Slika 2: Zgrade u gradu (žbuka na cesti, 2021)

Središnja ulica u kojoj se nalazi autobusna stanica čini obod središnjeg trga i ograđena je za prolaz automobila, promet je preusmjeren, uz zgrade nije moguće hodati jer su ograđene žičanim ogradama na kojima stoje natpisi na žutim tablama: „Opasnost od urušavanja: Kretanje na vlastitu odgovornost“. Hodamo podalje od kuća i treba nam časak da prokomentiramo ono što znamo iz medija i ono što vidimo, da nađemo razliku – zgrade više nisu porušene jednokatnice kao neposredno nakon potresa nego obezglavljene prizemnice s montiranim krovovima da ne prokišnjava u ruinu. Iako ne zjape odozgo, poneka otvorena veža zjapi u dubinu, ulaz i bačvasti svodovi poduprti su gredama i nosačima, a u dubini praznina, nema zidova, samo šuta, gomila šute. Grad se sastoji od djelomično porušenih zgrada i nagomilane šute na mjestima gdje su se zgrade potpuno urušile ili su iz sigurnosnih razloga djelomično ili potpuno srušene. Približavamo se svakoj veži ne bismo li, često preko ograde, pročitale oznaku, natpis s naznakom povijesti i datacije građanskih kuća u centru grada. Prva, ugaona, na koju nailazimo, bila je u vlasništvu obitelji Jelačić, a prije potresa u njezinom prizemlju radio je krojački obrt. Vrata su razvaljena, nešto ostatka namještaja, potporni stupovi drže strop. Saznajemo da su na katovima svih tih sada prizemnih zgrada bili stanovi. Građanske kuće u centru nekad su udomljivale razne aktivnosti, neke su trajale u povijesti, kao što je kazalište, a neke su bile dio petrinjske suvremenosti prije potresa: tablice na ulazima upućuju da se tamo nalazila Petrinjska kuća zdravlja ili Udruga Naš život. Na južnoj strani, na adresi Trg dr. Franje Tuđmana 1,  ne samo da je od cijelog tog dijela trga ostao jedan kućni broj, nego je i od cijele kuće ostao samo jedan zid, točnije komad zida s ulaznim vratima, sa svih strana poduprt da uopće stoji, i sa dodanim zaštitnim krovićem da ne kisne. Na zidu, ispod krova, uglavila se hrvatska zastava. Ne možemo odgonetnuti zašto je taj zid s vratima ostao stajati cijelu godinu nakon potresa. Slutimo da je možda zaštićeno kulturno dobro, od kojega je, doduše ostao samo koji metar zida. Izgleda kao otvorena rana. Iza tog komada zida je blatno zemljište sa šutom te na rubovima parcele još nekoliko razrušenih kuća koje nisu niti dokrajčene niti zatvorene, pa strše u tom apokaliptičnom krajoliku kao da je potres bio jučer. Ni med zgradama ni pravice, nekima je zid zaštićen, neke trunu. Nešto dalje, nekoliko devetnaestostoljetnih dvokatnica s crvenom oznakom na ulazima, napuštene. I onda u izlogu iza prašnjavog stakla – život! Izlog FOTO udomio je biljke, cvatu roze ivančice, drvo limuna nosi zrele žute plodove, nešto je zelenih lisnatih biljaka, a u dubini prostorije nazire se oleandar i drvo života. Tko brine o njima kada je ulica pusta, zgrada napuštena, a život tih vrsta stješnjenih u tegle održan je gotovo nekim čudom i još se zeleni i donosi ploda? Kod kuće, prilikom pisanja, provjeravamo imena biljaka i uočavamo da uz drvo života piše da je „otporno na zanemarivanje“. Može li također uz Petrinju stajati da je otporna na zanemarivanje, kao novi originalni moto postpotresnog brendiranja grada.

Slika 3: Centar novog života (kontejneri na sajmištu, 2021)

Već nakon jednog provedenog dana u Petrinji, uočavamo raznolikost gradske morfologije. Obiteljske kuće na ulazu u grad, većinom ciglene i bez fasade; ostaci negdašnjeg baroknog centra grada s građanskim kućama; tradicijske pokupske kuće koje su izdržale zahvaljujući fleksibilnosti drvene građe; prostorne cezure i nedostajuće zgrade, većinom potpuno srušene nakon oštećenja u potresu; zgrade s kraja 19. stoljeća – stambene, obrazovne, kulturne i upravne – bez obzira na funkciju mnoge su popucale i dijelom srušene; arhitekturu grada čine i zgrade iz šezdesetih, neke uređenih fasada prije potresa u okviru energetske obnove što ih je u potresu sačuvalo izvana, no većinom porušene i neupotrebljive iznutra; pa zgrade iz dvijetisućitih koje su izdržale potres u kojemu se, riječima jednog stanara, „zemlja ljuljala“; i naravno, najsuvremenija arhitektura, kontejneri, koji su iznikli uz neke zidane kuće, ali ponajviše, cjelovito i planirano na rubu grada. Službena adresa na jednom objektu: „Privremeno kontejnersko naselje ‘Centar novog života’, Petrinja, Sajmišna bb“. Svaka riječ ove adrese, uključivo i kraticu bez broja, bolna je bilo svojom istinitošću ili svojom ironijom. Iz staroga (porušenog, praznog) dijela grada do novog naselja stiže se za 10tak minuta šetnje koja uključuje i prelazak preko Petrinjčice pješačkim mostom i te vizure rječice, drveća, šetnice, oduševljavaju svojom začudnom idiličnošću i romantičnošću između dvije surove prostorne stvarnosti, porušenog i blatnog centra te postavljenog i betonskog kontejnerskog naselja. Ne znamo kako je bilo prije našeg dolaska i koliko blatan je taj put bio, no sredinom prosinca uređivala se staza prema tzv. kontejnerskom naselju: postavljeni su rubnici, šljunčana podloga i postavljane su kamene kocke. Pomislile smo da se uređuje za prvu obljetnicu potresa. Put vodi do starog Sajmišta, plohe koja je nakon potresa određena da postane novi stambeno-poslovni centar koji će se prema planovima moći koristiti barem dvije godine i koje je u skladu s namjenom infrastrukturno opremljen: mjesec i pol dana nakon potresa počelo je stambeno useljavanje u kontejnersko naselje, a poslovna funkcija zaživjela je nakon deset mjeseci. Stambeni kontejneri postavljeni su u pravilnom geometrijskom rasteru na betonskoj podlozi, sa širokom središnjom ulicom i nizom užih uličica. Neki stambeni objekti imaju solarni panel, neki su hrđaviji, neki, navodno imaju WC unutar kuće, neki nemaju; poneki stanari su stavili poštanski sandučić, a neki imaju ispred ulaza vrtni stolić ili naslonjač ili tegle koje su sada u zimsko doba prazne, ali sve zajedno govori o ideji života u toplijim dijelovima godine; neka vrata su sada u adventsko doba okićena ukrasom. Uz stambene objekte, u listopadu ove godine niknuo je i poslovni centar, kontejneri na kat, apstraktno oslikani, zbog kojih nam je jedan sugovornik i rekao podsmjehljivim tonom da ih zove „Šarengrad“. Na parteru između kontejnera koji su udomili trgovine formiran je prostor nalik trgu, s klupama i velikim okićenim borom. Na nekoliko mjesta stepenice vode na prvi kat, do prostora foto radnje, krojačkog obrta, frizeraja, kafića… centra novog života. Unatoč optimističnom imenu, pitanje je kakva je to vizija grada koja gradi novi život u kontejnerskim prostorima, koliko traje privremenost novog života u takvim uvjetima i hoće li se i kada stari život u centru grada vratiti. Petrinja je pitanje vremena.

Projekt financira Hrvatska zaklada za znanost

Projekt financira Hrvatska zaklada za znanost

www.hrzz.hr
Projekt financira  Agencija RS za raziskovanje

Projekt financira Agencija RS za raziskovanje

www.arrs.si
Suradna institucija: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju

Suradna institucija: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju

www.ffzg.unizg.hr/etno
Ustanova nositelj projekta: Institut za etnologiju i folkloristiku

Ustanova nositelj projekta: Institut za etnologiju i folkloristiku

www.ief.hr
Sodelujoča organizacija: Inštitut za novejšo  zgodovino

Sodelujoča organizacija: Inštitut za novejšo zgodovino

www.inz.si
Nosilec projekta:  ZRC SAZU, Inštitut za slovensko narodopisje

Nosilec projekta: ZRC SAZU, Inštitut za slovensko narodopisje

https://isn2.zrc-sazu.si/sl#v
Sodelujoča organizacija: Fakulteta za humanistične študije Univerza na Primorskem

Sodelujoča organizacija: Fakulteta za humanistične študije Univerza na Primorskem

www.fhs.upr.si/sl