Langugae SWITCH
Jasna Čapo
Turizam kao totalna društvena pojava u Hvaru
(kolovoz 2022.)
Prije stotinjak godina francuski sociolog i antropolog Marcel Mauss uveo je pojam totalne društvene pojave. Pojmom se označava povezanost različitih aspekata društva—gospodarstva, pravnih, društvenih, moralnih, religijskih i estetskih dimenzija života—i njihovo uzajamno oblikovanje. Zbog njezina utjecaja na sve aspekte života Hvarana, turistička djelatnost u Hvaru, može se analizirati kao totalna društvena pojava. Turizam je nesumnjivo glavna gospodarska grana u gradu i prožima sveukupni život grada i njegovih stanovnika—djeluje trenutno, kratkoročno, na svakodnevni život u turističkim mjesecima; djeluje i na život izvan sezone i dugoročnije jer mijenja i demografska i urbano-arhitektonska obilježja grada, ekonomsko-društvene odnose, ostavlja trag na okolinu, utječe na promjenu datuma religijskih proslava… Odnedavno je turizam postao i tema umjetničkih radova. Nema, dakle, područja života na koje se turizam u Hvaru ne odražava.
Baš kao što tvrde teorije temporalnosti (Jane Guyer), lokalno stanovništvo snažno reagira na kratkoročno uočljive promjene, no dugoročniji utjecaji izmiču njihovoj pažnji i kritici. U prethodnim sam osvrtima (svi dostupni na: https://www.citymaking.eu/rezultati/) već komentirala različite složene, uglavnom kratkoročne, načine na koje turizam prožima život grada i građana u gospodarskoj, demografskoj, urbanističkoj i društvenoj domeni. Ovom prilikom ću spomenuti još neke, dugoročnije, urbanističke i demografsko-društvene posljedice turizma te naposljetku i umjetničke intervencije u gradski prostor koje kritički komentiraju turistifikaciju grada i komercijalizaciju javnih prostora. Kao i u drugim tekstovima i u ovome se mogu tek osvrnuti na posljedice (masovnoga) turizma na grad, a ne mogu zalaziti u istragu tko je kriv za negativan utjecaj turizma niti rješavati taj problem.
Pogledajmo prvo urbanističke posljedice. Turizam dugoročno mijenja izgled cijelih kvartova. Rezultirao je naglom izgradnjom u kojoj kao da se nije puno marilo za urbane strategije i planove i za sklad kojim odiše stara urbana jezgra. Grad se proširio i izgradio—prenamijenjeni su i dograđeni postojeći stambeni objekti (obiteljske kuće, pa i hoteli) ili su izgrađeni novi na većim okućnicama i u nekadašnjim vrtovima, s namjenom turističkoga smještaja. Kuće su izgubile autohtona obilježja lokalne gradnje, a zelenilo je u nekim dijelovima svedeno na minimum ili je potpuno nestalo. Pogledi sa starih razglednica i fotografija Hvara (s vrijedne facebook grupe istoga naziva) najbolje svjedoče o tome. Zbog prethodne stihijske ili nepromišljene izgradnje nekim je dijelovima grada što hitnije potrebno prostorno preuređenje. Prijedlozi već postoje, npr. za urbanističko uređenje istočnoga dijela Križne luke, no druge intervencije u preizgrađene gradske četvrti vjerojatno neće biti moguće.
Turizam drastično mijenja demografsku sliku grada. Pozitivan aspekt razvoja turizma je da grad ne gubi stanovništvo (tek zadnji popis 2022. upućuje na gubitak cca 250 stanovnika). To je proces karakterističan za veće hrvatske otoke (Godfrey Baldacchino i Nenad Starc). No, iza njega kriju se zanimljivi detalji: ukupan broj cjelogodišnjih stanovnika na hrvatskim otocima stagnira ili malo opada (2.3% između 1971. i 2011.), no istodobno je za 340% porastao broj stambenih jedinica (!). Godine 2011. većina stambenih jedinica na svim hrvatskim otocima (58,5%) korištene su samo kao kuće za odmor, odnosno sezonski (Anica Čuka i Josip Faričić). Premda preciznih podataka nemam, taj se proces dogodio i u Hvaru. Da su kuće prazne, a u gradu je malo ljudi, vidjela sam i sama prilikom posjeta u svibnju 2021. i travnju 2022. Hvarani koji zimi žive izvan grada tada su tek počeli dolaziti u grad. Mnoge kuće i apartmani prodani su nehvaranima, koji ih potom iznajmljuju i/li u njima sami provode odmor. Zimi tamo ne žive, a susjedi ponekad ni ne znaju tko su pravi vlasnici. Otkako je omogućeno da Europljani kupuju nekretnine u Hrvatskoj, nemali je broj i stranih vlasnika, koji također trajno ne žive u gradu. Brojne stambene jedinice u Hvaru koje se koriste kao „drugi dom“ ili za iznajmljivanje dugoročno pridonose demografskoj sezonalnosti života u gradu, a ona pak ima brojne negativne infrastrukturne i društvene posljedice. S jedne strane, to su slaba povezanost s kopnom i slaba robna ponuda/opskrba, nedostatna socijalno-zdravstvena skrb (k tome ovisna o vremenskim prilikama ako je pacijenta potrebno otpremiti na kontinent), manjak sportskih i društvenih sadržaja… S druge strane, sezonskim boravkom i promjenom stanovništva rastače se lokalna zajednica jer se susjedi više ne poznaju, dolazi do raskoraka između potreba i želja starosjedilačkoga i došljačkoga stanovništva, a potencijalno i do konflikata između te dvije kategorije stanovništva.
O sezonskim društvenim posljedicama lokalnih stanovnika na osjećaj mjesta zbog ogromnoga povećanja broja ljudi, buke koju stvaraju i njihova nepriličnog ponašanjapisala sam opširnije u prošlome osvrtu. Kad se drastično narušava kvaliteta života Hvarani svoj grad počinju doživljavati stranim. Tada nastaju brojni konflikti među stanovnicima kao i stanovnicima i gradskom upravom. Do nesloge među građanima dolazi zbog pojedinačnih interesa onih stanovnika (domaćih ili došljaka) koji prvenstveno teže materijalnoj dobiti i ne gledaju na općedruštvene, općegradske posljedice svojih izbora. Moglo bi se, s osloncem na fenomen amoralnog familializma na Mediteranu (Edward Banfield), govoriti i o amoralnom partikularizmu građana. Partikularni interesi tipa „ćapa cagod“ (preuzeto iz facebook komentara) razaraju opće dobro i pridonose daljnjem rastakanju zajednice i osjećaja zajedništva te dovode u pitanje njezinu održivost u budućnosti. Masovni turizam tako i kratkoročno i dugoročno rastvara hvarsku zajednicu, a napetosti kulminiraju u ljetnom periodu kad su posljedice turističke industrije dio iskustva svakoga pojedinca i cijele zajednice u gradu. Stoga je turizam nedvojbeno totalna društvena pojava kojoj nitko—ni pojedinci, ni institucije—ne uspijevaju uteći. Čak je „zbog turizma i šoldi“ i proslava titulara hvarske župe i biskupije, sv. Stjepana (2. 8.), građanskim referendumom 2005. godine pomaknuta na kraj turističke sezone, na 2. listopada! Premda građani ne gaje emocije prema svecu i uz proslavu nema posebnih običaja, ipak je na ovome mjestu, a vezano uz temu, indikativno zabilježiti da turizam utječe i na promjene obilježavanja mjesnih blagdana.
Pojedinci iz gradske uprave zabrinuti su nad takvim razvojem stvari. Kao i drugi stanovnici, oni su, prema izvrsnom komentaru jedne sugovornice, u dvostrukoj poziciji—ujedno i građani koji brinu za opće dobro, i poduzetnici u turizmu (ne svi), kojima je prvo na umu briga o vlastitoj gospodarskoj dobiti. Tome bih dodala da je njihova građanska pozicija dvostruka i time još teža, jer nisu tek obični građani zabrinuti za efekte turizma na svoj grad i sebe osobno već su i obnašatelji funkcija u gradskoj upravi, drugim riječima, ljudi kojima je zadatak brinuti o dobrobiti građana i grada. Njihova je pozicija neugodna i jer su izloženi pritužbama građana nezadovoljnih stanjem u gradu. Malo misto, u kojemu gotovo svatko svakoga osobno poznaje ili ako ne, ipak znade njegovu/njezinu fameju, otežava upravljanje gradom jer se teško može provoditi depersonalizirana politika koja nikome pojedinačno ne pogoduje i, oslanjajući se na zakonske odredbe, vodi se isključivo općim dobrom. Ako se u lokalnu politiku umiješaju i nelokalni interesi političko-upravljački proces biva dodatno otežan.
Turizam u Hvaru totalna je društvena pojava po još jednoj dimenziji—unazad nekoliko godina ima odjeka među lokalnim umjetnicima. Hvarski su umjetnici krenuli problematizirati njegov utjecaj na pojedince i društvo, okoliš, ekonomiju i gospodarstvo. S obzirom na temu prethodnoga osvrta na zabavljački turizam à la carpe diem, prigodno je spomenuti radove Johna Miličića „Carpe diem 1, 2 i 3“ iz ciklusa „Potemkinov gost“ (dio prošlogodišnje izložbe „Pozitiv-negativ“ u Galeriji Arsenal, rujan 2021.). Svojim lutkama fotografiranima „u idiličnim prostorima otočke prirode i spomenika“, ali i uz kante smeća, Miličić „do krajnosti ogoljuje utjecaj nekontroliranog i stihijskog turizma na zajednicu“ razotkrivajući „kao prvo, bijednu sliku čovjeka koji se do krajnosti prepušta hedonizmu, i drugo, do kud smo spremni doći i što smo spremni tolerirati da bismo sebi osigurali egzistenciju i lagodan život“, objasnila je značenje radova kustosica izložbe Dejanira Burmas Domančić (Muzej hvarske baštine).
Kako bi problematizirali činjenicu da je sve više javnih gradskih prostora komercijalizirano u službi turizma ove su se godine Grad Hvar i Muzej hvarske baštine odlučili postaviti umjetničke instalacije u samo gradsko tkivo (projekt HvarUrbArt). Sredinom lipnja umjetnici su postavili svoje komentare na gradskim fasadama, trgovima, ulicama i šetnicama. Instalacije komentiraju nestajanje javnih prostora uslijed širenja ugostiteljskih objekata. Umjesto javnoga prostora trgova i kola koji su u prošlosti imali funkciju središnjih mjesta javnoga života forske zajednice, grad danas ima „predimenzionirane ‘štekate’ restorana i kafića, ležaljke po gotovo svim plažama, fasade pune bankomata i trgovačkog inventara“, kaže se u opisu izložbe čija je kustosica Dejanira Burmas Domančić (facebook stranica Muzeja hvarske baštine). Izlošci izravno upozoravaju na nestajanje odlika malomišćanskih tradicija i načina života—a time i na već spomenuto rastakanje zajednice kao jednu od posljedica nekontroliranoga turističkoga zamaha. Ujedno kritiziraju trend u kojemu prijeti da grad postane „kulisa zabavnog parka za turiste“, ili nemjesto. Prijepori i napetost između želje za zaradom i održivosti lokalnoga načina života, baštine i tradicija inspiriraju ove radove: npr. tiramolat Danke Hančević Milinović postavljen u ulici Kroz Burak, monopolis Marka Boellarda i Jelene Boellard Šoša postavljen na zidu fontika, McDollars Dina Bićanića na Obali Fabrika, Thinking about blue Maje Jelušić na zidu kuće u kojoj se nalazi njezina galerija Hvaroom…
Suradnja gradske uprave i HvarUrbArt tima u tom projektu pokazuje da je gradska uprava senzibilizirana za probleme masovnoga turizma u gradu i neželjeni razvoj grada uslijed takvog turizma. Instalacijama na gradskim površinama one su vraćene u njihovu primarnu javnu namjenu—mjesta okupljanja, igre, ćakule—tako važne za mediteransku sredinu. Dvjema instalacijama, klupom nazvanom Misto susreta postavljenom ispred arsenala i omatanjem gradskoga zdenca, gustirne, na glavnom gradskom trgu, gradska uprava preispituje vlastite odluke i (ne)djelovanje. Naime, dozvoljeno je širenje restoranskih štekata oko gustirne do te mjere da u turističkoj sezoni ona postaje teško uočljivom jer je zakriljuju stolovi i gosti. Omatanjem u sklopu umjetničke intervencije gustirna je postala i doslovno nevidljivom. Klupa pred arsenalom pak komentira nestanak jednog omiljenog prostora okupljanja Hvarana za kišnih i vjetrovitih dana (o tome kultnom mjestu kazivalo mi je nekoliko starijih Forana), nekadašnjeg natkrivenog prostora prvoga luka arsenala koji je prilikom posljednje obnove zatvoren. Ta je odluka izazvala buru nezadovoljstva, pa je HvarUrbArt tim, na simboličan način, ovom instalacijom građanima vratio njihovo misto za susrete.
Iako sudjelovanjem u umjetničkim instalacijama gradska uprava djeluje samo na simboličnoj razini, ipak bih rekla da je time učinila za hrvatske prilike neuobičajen iskorak u smjeru priznavanja vlastitih pogrešaka (jer prilikom obnove važne baštinske zgrade nisu konzultirali građane odnosno omogućili njihovu participaciju u odlučivanju), neučinkovitosti ili čak i nemoći pred procesima koji ozbiljno ugrožavaju njihov grad. To je skroman no ipak važan korak ka osnaživanju gradske vlasti da konkretno i učinkovito nešto učini da bi građane i grad zaštitila od neželjenih posljedica nekontrolirane turističke industrije.
