Langugae SWITCH
Jasna Čapo
Etnografija grada: ritam života građana Hvara u Uskrsnom razdoblju
(travanj 2022.)
Što rade etnolozi i kulturni antropolozi kad istražuju lokalne zajednice? Osim što vode manje ili više strukturirane razgovore sa stanovnicima, oni se, mogao bi se steći dojam, na terenu odmaraju: šetaju mjestom, neobavezno razgovaraju sa svakim tko iole pokaže spremnost da odgovara na njihova pitanja, promatraju dnevne ritmove na javnim prostorima, raspituju se o događanjima u organizaciji lokalne uprave, nevladinih ustanova, privatnih inicijativa, o mišljenju o ovome ili onome događaju u mjestu… Osim razgovora, dakle, glavne metode prikupljanja građe su promatranje i sudjelovanje u životu zajednice. Zato etnolozi teže, no u našim materijalnim prilikama to rjeđe uspijevaju, dulje boraviti u mjestu istraživanja, i kako je nekadašnja kolonijalna antropologija voljela reći „postati domorocima“ (going native), tj. stopiti se za zajednicom. Prednosti takva istraživačkoga postupka su mnogobrojne, a na jednu ću se ovom prilikom osvrnuti na temelju svoga boravka u Hvaru tijekom travnja 2022.
„Već time što nešto gledate, to nešto pogledom mijenjate“, načelo je neodređenosti iz kvantne mehanike kojega spominje Jurica Pavičić u jednom od svojih nadahnutih eseja o Dalmaciji i Mediteranu. Etnološki pogled, međutim, ima i jednu drugu karakteristiku—on je i interaktivan. Promatranjem strukture prostora, kretanja ljudi, dnevnoga ritma mjesta i njegovih stanovnika, neobaveznim čavrljanjem s njima, sudjelovanjem u životu mjesta etnolozi utječu na mjesta i zajednice koje istražuju, dok istodobno i sami bivaju promijenjeni. Na kraju jednotjednoga boravka u gradu Hvaru, promatranja svakodnevnih fazetta života mjesta i ljudi, lutanja mjestom, brojnih susreta i razgovora, sudjelovanja u liturgijskim i izvanliturgijskim obredima Velikoga tjedna i Uskrsa, neposredan i dublji pogled na grad i živote njegovih ljudi i posjetitelja promijenio je mene, tj. moje ideje o gradu i turizmu koje su se stvorile prilikom posljednjega boravka u travnju 2021. i netom nakon dolaska ove godine.
Već mi je nakon izlaska iz autobusa u Splitu postalo jasno da je turistička sezona počela. U autobusu iz Zagreba nisu bili samo otočani koji su išli kući na Hvar da bi prisustvovali čuvenoj procesiji Za križen, već i brojni strani turisti. Na autobusnom kolodvoru (doduše raskopanom i nepristupačnom, umanjenom barem za dvije trećine zbog radova) i u trajektnoj luci također puno turista, čuju se razni jezici, ljudi sjede na klupama hvatajući tople zrake sunca na još uvijek prohladnome jutarnjem zraku, čekajući prijevozno sredstvo za neki od otoka. Na rivi također užurbano, sve klupe u lijepo uređenom istočnom dijelu zauzete. Na katamaranu za Hvar je možda trećina mjesta popunjena: uglavnom mlađi ljudi, poneki već u ljetnom outfitu. Većina se iskrcava u Hvaru, dok katamaran nastavlja prema udaljenijim otocima, Korčuli i Visu.
Smještam se u unajmljenom apartmanu u Grodi, s pogledom na kapelicu Sv. Duha. Uočavam, kako se u susjedstvu na veliko gradi, čini se da se obnavlja jedna kuća. Građevinski poslovi prema zakonu moraju biti dovršeni do polovice svibnja, a mi smo tek u travnju, kaže mi ljubazna domaćica, u želji da se ispriča zbog buke koja bi me mogla ometati. Zar taj propis vrijedi i u Hvaru, u kojemu sezona traje barem šest mjeseci, pitam se u sebi? Te prohladne večeri obilazim staru jezgru grada. Za razgovor otvoren stanovnik u Gojavi, ponad hotel Park, obavještava me da u gradu rade samo tri restorana; uz dva koja su rade cijele godine netom se otvorio i jedan na Pjaci. Drugi dan sam vidjela da su u Grodi otvorena još dva restorana, očito upravo tih dana, jer moj sugovornik nije za to znao. Saznajem, nadalje, da radi samo jedan hotel, i da je je prilično popunjen. Raspitujem se hoće li na Uskrs organizirati uskrsni brunch za izvanhotelske posjetitelje, ljubazna recepcionarka mi kaže da ne zna, da dođem upitati neki drugi dan. Učinilo mi se neobičnim da u metropoli hrvatskoga turizma nema planiranja ugostiteljske ponude tri dana prije blagdana kad bi izvanhotelski gosti mogli poželjeti svečaniji doručak/ručak na Uskrsno jutro.
Pitam se, pa kad počinje ta tako poznata turistička sezona u razvikanom Hvaru? Građevinski poslovi na privatnim kućama i hotelima su u punome jeku (posvuda u gradu, kako sam kasnije ustanovila), hoteli i ugostiteljski objekti osim nekoliko kafića na Pjaci, Fabrici i u Križnoj luci su zatvoreni, na Pjaci radi tek nekoliko lokala (jedna ili dvije suvenirnice, enoteka, atelier nakita, dućan luksuznih marki), otvorena je samo jedna prodavaonica slastica, odnosno talijanskog gelata na Fabrici; nedavno obnovljene povijesne građevine iz doba graditeljskoga procvata grada početkom 17. stoljeća kao što su kazalište, loggia i leroj ne mogu se vidjeti iznutra, dok posjetitelja, kako domaćih tako i stranih kao i Hvarana koji žive izvan otoka i došli su Uskrsne blagdane provesti kod kuće ima u povećem broju. Toliko ih je da se u četvrtak čekalo na red za večeru u restoranima!
U otprilike isto vrijeme prošle godine, pred kraj travnja, gotovo sve je bilo zatvoreno, no to nije bilo neobično s obzirom na tada još pandemijske uvjete života i poslovanja, nesigurno predviđanje turističke sezone, i gotovo neznatan broj turista u gradu. No, zašto ove godine, kad je već prije nekoliko tjedana postalo jasno da COVID-19 više neće biti glavna društvena tema, a Uskrs padao relativno kasno, polovinom travnja, Hvarani nisu bili spremni za prihvat gostiju? Djelatnik Turističke zajednice komentirao je da je Hvarane ove godine „sezona iznenadila“. Uhvatila ih je nespremne. No, je li to doista tako? Je li moguće da mjesecima čekajući dolazak sezone, koja cijelome gradu donosi ogromne koristi, Forani zakasne pripremiti se za nju? Ili možda žive i rade nekim svojim ritmom, kojega posve ne određuju turisti? Koju temporalnost žive Hvarani u proljeće, pred početak turističke sezone, i to još u Velikome tjednu?
Veliki tjedan nosi vlastitu temporalnost, obilježenu izvan/liturgijskim događanjima koja svoj pučki crescendo imaju u procesijama na Veliki petak, a crkveni u obredima uskrsnuća na Veliku subotu. Hvarani se postupno sve više angažiraju u tim događanjima, u skladu s time i kako pristižu na otok i u grad. Obvezatni sudionici i organizatori većine pobožnosti u i izvan crkve su članovi dviju bratovština, Sv. Nikole i Sv. Križa. Prate pod kapuljačom skrivenog križonošu i vode procesiju Po Božjima grebima u popodnevnim satima na Veliki petak (obilazak pet gradskih crkvi uz pjevanje pasijskih pjesama pred predivno ukrašenim Božjim grobovima). Kulminacija liturgijske svečanosti je večernja procesija na Veliki petak. Uz arhaični napjev Puče moj te muklo glasanje trepetojki (drveni instrumenti koji zamjenjuju zvona u Svetom trodnevlju), članovi bratovština, u pratnji svećenika i biskupa Hvarske biskupije i mnoštva građana, kao i turista, u laganom su hodu obišle obje strane glavnoga gradskog trga, Pjace. Liturgijsko značenje toga čina je odavanje počasti Kristovoj muci; svjetovno, antropološko/sociološko značenje je posveta prostora življenja i učvršćivanje zajednice u svetome trenutku Isusove smrti na križu. Manje poznata nego procesije Za križen u drugim otočkim mjestima (Vrbanj, Vrboska, Jelsa, Pitve, Vrisnik i Svirče), ova procesija je jednako upečatljiva zbog svoje koncentriranosti u prostoru i vremenu i arhitektonskoga dekora u kojemu se odvija. Već i djeca od malena dolaze u procesiju, ili kad porastu obavezno silaze iz svojih domova da je vide, komentirala je jedna djevojka.
Veliki tjedan i Uskrs su osim toga vrijeme koje Forani ili bolje reći vrijedne Forke posvećuju prvo pripremama, a potom obiteljskom okupljanju. Zauzete pripremama, žene, pogotovo one s obiteljskim obvezama, nisu imale vremena za susret i razgovor, sve do iza Uskrsa. Kod kuće su pekle sirnice (pince), bojale jaja i pripremale jela za Uskrs te košare s hranom za crkveni blagoslov. Lokalni obrti su također bili u funkciji lokalne zajednice, a ne vanjskih posjetitelja. Primjerice, u privatnom slastičarskom obrtu Karmen nije se moglo kupiti kolače ako nisu unaprijed bili naručeni. Rad ugostiteljskih objekata je prilagođen liturgijskom vremenu/temporalnosti i praksama građana: na Uskrsno jutro bili su otvoreni kafići na Pjaci i Fabrici da bi građani nakon mise u njima mogli popiti kavu; nakon toga su se svi zatvorili. Zatvorili su se i neki restorani, i otvorili tek u popodnevnim satima odnosno na večer. Talijanski gelato se otvorio tek poslijepodne. Kuharice u hotelskom poduzeću Sunčani Hvar, inače stalno angažirane na pripremi obroka za građevinske radnike zaposlene na obnovi hotelskih objekata (takozvani bauštelci) izborile su se za slobodan dan kako bi proslavile Uskrs u obitelji. Građevinski radovi su utihnuli, a na Uskrs i Uskrsni ponedjeljak moglo se sresti besposlene bosanske radnike na Petrićevom šetalištu. Bilo je i onih stanovnika koji su upravo tih dana otišli iz grada, na odmor negdje drugdje, primjerice u planine kontinentalnoga dijela zemlje.
Gradska zajednica se u Uskrsno vrijeme zatvara prema došljacima, onima koji u gradu nemaju korijene ili rođake, tj. na neki način nisu vezani uz grad, podrijetlom ili nekako drugačije i posvećuje se obitelji i sebi. Tih dana Hvarani žive u privatnom obiteljskom okruženju, svojim ritmom, orkestriranim najvećim crkvenim blagdanom, ne mareći za vanjski svijet.
Stoga ne bih rekla da je turistička sezona (i) ove godine zatekla Forane. Ne, Forani čuvaju Veliki tjedan i Uskrs za sebe, ne žele biti ometani od turista, jer je to zadnji period autentičnoga lokalnog života prije nego što ih preplave turisti i zato u to doba nisu spremni početi raditi. Uz to, ti su dani kulminacija rimokatoličke liturgijske godine, koja još uvijek ima značajno mjesto u njihovom životu. Stoga u tom periodu For živi svoj život, nastojeći da ga ne omete ništa izvanjsko. Svake godine je tako, pa se tek oko 1. svibnja planiraju posvetiti se svojoj ključnoj djelatnosti, turizmu. Možda je Hvarane ove godine iznenadilo što je sezona rano počela, ali nisu se zbog toga brinuli niti dozvolili da im to naruši njihov blagdanski ritam. Zabrinulo ih je, međutim, da bi rani početak sezone mogao najaviti ogroman broj turista na njezinom vrhuncu s jedne strane, i njezino predugo trajanje, s druge strane. „Bit će to teško izdržat“, komentirali su konobar u jednom restoranu i skipper koji je dovezao brod s turistima iz Splita. Turistički djelatnici čini se ne vole predugu i prenapornu turističku sezonu s kojom se Hvar već godinama diči.
Etnografsko istraživanje grada Hvara nam otkriva da i lokalni stanovnici i posjetitelji imaju svoje ideje i očekivanja o početku turističke sezone i odnosu prema turistima općenito te da se one ne poklapaju. Ako u sezoni više ne gospodare svojim vremenom i ritam života podređuju gostima i zaradi, lokalno hvarsko stanovništvo nastoji kontrolirati kad će otvoriti sezonu odnosno početi raditi. Činjenica da u rani početak turističke sezone padaju blagdani koji imaju i crkveno i svjetovno značenje i važni su kako za osobnu katarzu tako i za utvrđivanje zajednice i identiteta, učvršćuje ih u namjeri da u tom periodu gotovo ignoriraju goste. Razgovori s Hvaranima, promatranje grada i ljudi te neposredno sudjelovanje u lokalnim ritmovima vodi razumijevanju stajališta i razmišljanja stanovnika, a ujedno otkriva naše vlastite predrasude: da ljudi koji žive od turizma moraju turistima i inim posjetiteljima uvijek biti na usluzi! Intenzivniji pogled u Hvar i razmišljanja stanovnika je utjecao na promjenu moga razmišljanja. Nadam se da će i moj pogled na građane imati neki efekt!
