IŠČI / TRAŽI:

FUTURES BLOG: Grad Hvar i stereotip depresivne otočne zime

FUTURES BLOG: Grad Hvar i stereotip depresivne otočne zime

Jasna Čapo

Grad Hvar i stereotip depresivne otočne zime

(travanj 2022.)

Još je Miljenko Smoje govorio o „tužnoj dalmatinskoj jeseni“ kad u Dalmaciji nakon ljetne vedrine i sunca počinju jesenska studen i kiša. Što biva s otocima i u malim mistima, kad ujesen ostanu sami sa sobom, a počne „drugo od samo dva godišnja doba – duga, iznurujuća, depresivna zima“, pita uvijek inspirativan Jurica Pavičić? Što biva s gradom Hvarom, umornim od ljetne vreve i eksplozije ljudi, sunca, mirisa i šušura kad krajem listopada odu i posljednji gosti, vikendaši se vrate kući, zatvore se hoteli i privatni apartmani, a fatalna smjena godišnjih doba najavi otočku zimu? Zimu koja tu nije samo klimatološka, vremenski omeđena sezona (siječanj-ožujak) već metafora života u malom otočkom gradu izvan turističke sezone. Ona upućuje na slike praznine, nerada, depresivne dosade, mirovanja, izoliranosti i čekanja, u doba kad rijedak ritam vapora (danas katamarana) još više potcrtava insularnost grada i njegovih stanovnika. Pavičić je opisao insularnost kao svijest „kako je taj komad kopna okružen vodom izmješten od stvarnog života, a da je zbiljski, autentični život negdje drugdje, tamo preko kanala, gdje po noći treperi najbliži grad… To je iskustvo inzularnost: osjećaj da je puni život nešto nedohvatljivo, odgođeno, nešto od čega nas uvijek dijeli još jedan kanal.“ Toj otočkoj samopercepciji komplementarna je kopnena percepcija otoka kao „zemlje osuđene na vječnu usamljenost”, zatvorene i okrenute u sebe (Joško Božanić).

Što stoji iza ovih slika otočkoga života – insularnosti, ograđenosti, usamljenosti i arhetipskog binarizma dalmatinskog ljeta i zime? Premda su opće mjesto u literaturi i imaginariju stanovnika obale, te ideje valja podvrgnuti reality-checku tj. vidjeti kako Hvarani žive svoju poslovičnu bisezonalnost i kako govore o svojim doživljajima i iskustvima ljeta i zime u gradu. Pozornim slušanjem kazivanja ljudi može se uočiti koegzistencija višestrukih temporalnosti, ponekad čak i potpuno oprečnih lokalnih iskustava hvarske zime i ljeta. Temporalnost se drugačije strukturira i ispunjava sadržajem kod lokalnih stanovnika, ovisno o njihovoj dobi, osobnoj i obiteljskoj fazi života, radnome statusu i stalnosti posla  (radnik, umirovljenik; stalno zaposlen, sezonalac), materijalnom stanju i stalnosti života u gradu.

Jedan od ključnih čimbenika raširenog toposa o bisezonalnosti otočkoga života vezana je uz dominantnu gospodarsku djelatnost u Hvaru – turizam. Turizam daje takt sveukupnom životu grada i njegovih ljudi, a ritam života ljudi dodatno ovisi i o vrsti posla koju osoba obavlja, je li zaposlena sezonski ili stalno, živi li u gradu stalno ili privremeno. Odnos stalno i sezonski zaposlenih u najvećem hotelskom poduzeću u gradu, Sunčanom Hvaru, je otprilike 1:7. Ako se tome dodaju svi privatnici zaposleni u turističkoj djelatnosti (iznajmljivanje apartmana, soba, vila; ugostiteljstvo; iznajmljivanje brodica; noćni klubovi; trgovine) jasno je da je velika većina stanovnika zaposlena samo sezonski, što u najboljemu slučaju znači oko šest mjeseci, od svibnja do studenog. Među sezonskim radnicima ima stalno naseljenih u Hvaru i onih koji izvan ljetne turističke sezone žive negdje drugdje (u Hrvatskoj ili u inozemstvu), neki do šest i više mjeseci. Ovi posljednji ne rade samo sezonski nego sezonski i žive u Hvaru, samo u ljetnim turističkim mjesecima. Oni praktično ni nemaju iskustvo otočke zime, već samo iskustvo jedne hvarske temporalnosti—ljeta. Tome suprotno iskustvo je ono sezonskih radnika u građevini, koji poznaju samo hvarske zime. Ta su iskustva hvarske stvarnosti dijametralno suprotna i parcijalna i stoga teško usporediva. Oni koji poznaju ljeto ne mogu suditi o zimi i obratno. 

Mnogi sezonski radnici i zimi i ljeti žive u Hvaru ili okolnim mjestima. Među njima su ljudi podrijetlom iz Hvara ili s otoka, kao i doseljenici koji su se iz obiteljskih razloga i da bi izbjegli sezonsku mobilnost uzrokovanu poslom odlučili stalno nastaniti u Hvaru. Specifičan je slučaj vlasnice jednoga izložbenog prostora podrijetlom iz Zagreba. Ona je već druga generacija obitelji koja zbog posla sezonski alternira mjesto života. Okolnosti sezonskoga zaposlenja u Hvaru uređuju i druge aspekte života ove obitelji: dijete pohađa školu sljedeći ritam obiteljskoga posla—u dijelu godine kad obitelj živi u Zagrebu, pohađa školu u Zagrebu; kad se presele u Hvar, seli i dijete i tu završava školsku godinu, odnosno krajem turističke sezone je tu započinje! Takav aranžman navodno uopće nije naštetio uspjehu djeteta u školi; lijepo je funkcionirao te je omogućio da obitelj stalno živi na okupu. U ovom slučaju cijela obitelj živi dvodomno, sezonski alternirajući mjesto života, rada i školovanja, a školski ritmovi djece su u službi obiteljskoga života i posla. (Tek je zagrebački potres u ožujku 2020. potaknuo definitivno preseljenje u Hvar i dokinuo sezonsku mobilnost obitelji između Zagreba i Hvara.)

Sugovornica je, zajedno s nekim drugim ljudima dijelila mišljenje kako je Hvar tijekom cijele godine idealno mjesto za obiteljski i život djece. Isto je mislila i zagrebačka liječnica kad je prije četrdesetak godina odabrala Hvar za mjesto obiteljskoga života kao i osobe podrijetlom iz Hvara koje su se nakon života u velikim hrvatskim i europskim gradovima vratile upravo zbog stoga što su prepoznale kvalitetu (obiteljskoga) života u malome otočkome gradu. Kvaliteta života u Hvaru, pogotovo zimi kad se grad svede na malomjesne okvire je izvrsna,  a aktivnosti ne nedostaje, tumačio je jedan sugovornik: „Nama zimi nije dosadno, s djecom vozim bicikl, pecamo“. „Treba samo imati razne interese i hobbyje“, kazao je drugi. Gradska službenica, povratnica iz Zagreba, također se pohvalno izrazila o cjelogodišnjem životu u Hvaru: „Hvar je super grad, po mjeri čovjeka i zimi i ljeti!“. Nekoliko se osoba žalilo na to da nije problem u zimi već u ljeti, kad kvaliteta života opada zbog prenapučenosti i prevelike buke u gradu. Muškarac srednjih godina je kazao kako zimi uživa u miru, no ipak je mislio kako se zimi ne nudi dovoljno sadržaja za srednjoškolsku djecu. Mišljenje o nedostatku aktivnosti u gradu tijekom zime ponovilo je nekoliko sugovornika sklonijih prikloniti se stereotipu o dosadnoj otočnoj zime. Dosada navodno osobito pogađa mlađe stanovništvo radne dobi i može rezultirati nekim negativnim navikama.

Oprečne ovim cjelogodišnjim doživljajima Hvara su druge vrste organiziranja temporalnosti među stalno naseljenim stanovnicima zaposlenima u turizmu: neki stanovnici veći dio zime ne provode u Hvaru. Ogromne ljetne zarade od turizma stanovnicima omogućuje da zimi žive negdje drugdje. Ovisno o osobnim preferencijama, interesima i imaginaciji poželjnih svjetova za život oni odlaze u europske trendy gradove ili udaljene azijske i američke destinacije. „Novac donosi slobodu“, kazao je jedan sugovornik, i omogućuje mladim ljudima (bez obiteljskih obveza) s velikim ljetnim zaradama, da u neradnom dijelu godine, odu iz grada. Njihova sezonska mobilnost je rezultat materijalne moći i globalnoga trenda mobilnosti tipičnoga za boljestojeće srednje i više socioekonomske slojeve. Ni ovi ljudi, kao ni neki gore spomenuti sezonski stanovnici grada, praktično nemaju dulje iskustvo hvarskih zimskih mjeseci.

Među starijim stanovništvom koje je u Hvar došlo nakon umirovljenja nailazimo na posve drugačiji ritam života. Oni će zimi uživati u Hvaru, a tek će u jeku turističke sezone, kad od srpnja do rujna turisti osvoje grad, otići u svojevrsno svojevoljno izgnanstvo, u grad u kojemu su proveli radni vijek (npr. Zagreb). Pritom će im ta obrnuta mobilnost (od mora prema kopnu), karakteristična za njihovu dob i odabire, donijeti i materijalnu korist, jer će nekretninu u kojoj žive u Hvaru iznajmiti turistima. No, time se ne iscrpljuju mogući ritmovi umirovljenika: oni koji primarno prebivalište imaju negdje drugdje u Hrvatskoj ili i u inozemstvu, upravo u ljetnim mjesecima dolaze živjeti u Hvar. Ni umirovljenički ritmovi u gradu, dakle, nisu isti; kao i mlađi ljudi i umirovljenici se vole na neko vrijeme izmjestiti se iz svakodnevice (naravno, ako imaju takvu mogućnost), a smjer sezonskoga odlaska ili dolaska u grad određen je primarnim mjestom života.

Umirovljenički ritmovi imaju još jednu zanimljivost. Budući da su oslobođeni aspekta radne angažiranosti koja dijeli vrijeme radnoaktivnih na radno ljeto i neradnu zimu, odnos umirovljenika prema vremenu drugačiji je od onoga zaposlenih ljudi: „Ja imam vremena, niti kamo žurim, niti što čekam“, kazao mi je Zagrepčanin kojega sam nekoliko puta uočila kako u raznim dijelovima dana sa suprugom i psićem sjedi u kafiću na Pjaci, ili u kasno poslijepodne na rivi. Na sličan način se prema vremenu odnosio jedan umirovljeni službenik na pošti, podrijetlom iz Hvara. Premda se bio uputio na katamaran za Split, na veliko se sa mnom raspričao o svemu i svačemu. Bilo je jasno da vrijeme nije važan čimbenik njegova života; možda baš zato je iz Križne luke krenuo dva sata prije polaska katamarana! Još jednom sam ga susrela u hladu stepenica koje vode u Burak i to nakon što je poslijepodnevni brod za Split otišao. Kazao mi je da je u jednom je trenutku odlučio da je puno bolje da sutradan ujutro krene za Split! Vrijeme dakle, na razini dnevnoga ritma, ne igra ulogu u životima umirovljenika, osim onih koji su i u kasnijoj dobi još uvijek aktivni u polju pa njihovu temporalnost određuju agrarni ritmovi specifičnih otočnih kultura, masline, vinove loze i lavande.

Kazivanja lokalnih stanovnika i razumijevanje okolnosti/konteksta njihova nastanka vode trima konstatacijama. Prvo, u Hvaru supostoje heterogene temporalnosti, i u smislu kako stanovnici organiziraju svoje sezonske ritmove i u smislu kakva imaju iskustva tih temporalnosti. Nema jedinstvenoga iskustva ni doživljaja vremena u Hvaru. Neki stanovnici poznaju samo jednu—zimsku ili ljetnu, a neki dvije hvarske temporalnosti—ljetnu i zimsku. Neki preferiraju zimsku nad ljetnom; drugi ljetnu nad zimskom; treći vole obje. Za neke je ljetna sezona vrijeme iseljavanja, za druge doseljavanja; oni koji hvarsku zimu provode u južnim geografskim destinacijama, žive dvije ljetne sezone. Dotle drugi blage hvarske zime zamjenjuju oštrijim planinskim zimama hrvatskih ili možda austrijskih planina.

Drugo, sezonalnost jest iskustvo velikoga broja građana. Sezonski ritam koji u najvećoj mjeri nameće turizam rezultira izrazitom mobilnošću među stanovnicima, napose među sezoncima podrijetlom izvan Hvara ali i među lokalnim stanovništvom, no mobilnost i želja za kraćim ili duljim izmještanjem i životom u drugoj sredini, kao opća obilježja suvremenoga svijeta, su i samostalni čimbenici stvaranja dinamičnih sezonskih ritmova Hvarana. Ritam turizma različito utječe na različite kategorije stanovnika, a gledano u cjelini rezultira mobilnošću lokalnoga stanovništva koja dovodi u pitanje raširenu ideju o otočnoj izoliranosti i usamljenosti. U trećem desetljeću 21. stoljeća hvarska zajednica živi vrlo dinamično, unatoč kanalu koji je dijeli od kopna (i slaboj povezanosti s kopnom zimi).

Treće, raščlamba hvarskih iskustava i doživljaja temporalnosti ukazuje da je predodžba o depresivnoj zimi socijalno-kulturni konstrukt koji na škoj dolazi izvana, iz metropole, s kopna. Škoj ga je djelomično interiorizirao, no danas ga poriču upravo došljaci iz (svjetskih i domaćih) kopnenih metropola kad Hvar odabiru kao mjesto svoga trajnog prebivališta, a između dviju hvarskih sezonalnosti preferiraju zimu. Poriču ga i višestruke hvarske temporalnosti i različita značenja koja stanovnici upisuju u svoja ljeta i zime, kao i lokalni stanovnici koji zimi ne napuštaju grad zato što bi im u njemu bilo dosadno, već zato što su pripadnici globalno mobilne socioekonomske klase ljudi.

Projekt financira  Agencija RS za raziskovanje

Projekt financira Agencija RS za raziskovanje

www.arrs.si
Projekt financira Hrvatska zaklada za znanost

Projekt financira Hrvatska zaklada za znanost

www.hrzz.hr
Nosilec projekta:  ZRC SAZU, Inštitut za slovensko narodopisje

Nosilec projekta: ZRC SAZU, Inštitut za slovensko narodopisje

https://isn2.zrc-sazu.si/sl#v
Suradna institucija: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju

Suradna institucija: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju

www.ffzg.unizg.hr/etno
Ustanova nositelj projekta: Institut za etnologiju i folkloristiku

Ustanova nositelj projekta: Institut za etnologiju i folkloristiku

www.ief.hr
Sodelujoča organizacija: Inštitut za novejšo  zgodovino

Sodelujoča organizacija: Inštitut za novejšo zgodovino

www.inz.si
Sodelujoča organizacija: Fakulteta za humanistične študije Univerza na Primorskem

Sodelujoča organizacija: Fakulteta za humanistične študije Univerza na Primorskem

www.fhs.upr.si/sl