FUTURES BLOG: Građanin Hvara: „Sve te buduće strategije turizma smo mi proživjeli u prošlosti.“

Jasna Čapo

Građanin Hvara: „Sve te buduće strategije turizma smo mi proživjeli u prošlosti.“

(studeni 2022.)

U prethodnom osvrtu sam najavila da ću sumirati svoje i teze sudionika „zajedničkoga promišljanja o turizmu“ što je nedavno u organizaciji Turističke zajednice grada održano u Galeriji Arsenal (16. 10. 2022.). No, odlučila sam se za drugi pristup. Na moje i izlaganje Irene Ateljević, koja je ocrtala globalnu situaciju neodrživosti sadašnjih trendova i potrebu usmjeravanja prema „regenerativnom turizmu“, došlo je gotovo sedamdesetak ljudi, stanovnika Hvara. Svi su vrlo pomno slušali oba izlaganja, a desetak ih se na kraju javilo za riječ. Govornici su imali sjajna zapažanja, ideje i sugestije o sadašnjosti i budućnosti turizma u Hvaru. Kako bih ih osnažila i motivirala na daljnji korak, tj. stvarnu promjenu turističkoga proizvoda, odlučila sam ovaj osvrt usmjeriti na njihove komentare. Pokušat ću ključne momente njihovih kazivanja sažeti u deset točaka.

1. Građani Hvara imaju svijest o tome da su upravo oni glavni nosioci i, uz gradske vlasti i turističku zajednicu, sukreatori turizma u svome gradu. Drugim riječima, čini se da u Hvaru neće biti problem realizirati participativnost koja se danas ističe kao glavno obilježje upravljanja gradovima. 
2. Onim građanima koji su bili ili jesu gradski vijećnici dobro je poznato da su ovlasti grada u turističkom i inim sektorima upravljanja ograničene, tj. da se mnoge odluke relevantne za lokalnu zajednicu donose izvan grada, u županiji i ozakonjuju na državnoj razini. Stoga smatraju da je potrebno proširiti gradske ovlasti pa i mijenjati zakone kad su u pitanju negativne društvene (komunalne) posljedice turističke industrije i sankcioniranje negativnih pojava. Recentni primjer nemoći grada pred odlukama donesenima na višim upravljačkim razinama je investicija u uvali Ždrilca na Paklenskim otocima.
3. Nadalje, građani uočavaju da postoji premalen broj gradskih zaposlenika, ali i nemoć izvršne gradske vlasti (gradonačelnika, bez obzira na to tko obnaša funkciju) da provodi zakone u svojoj nadležnosti i stane na kraj zauzimanju javnih gradskih površina (širenje štekata) i nesnosnoj noćnoj buci (barova, hostela i sl.). Prema jednoj sudionici rasprave, smanjenje buke i sprječavanje zauzimanja javnih površina glavni su instrumenti u rukama gradonačelnika, te bi to mogao biti prvi i učinkovit korak u zaustavljanju negativnih turističkih trendova, no to do sada nije učinjeno jer „ne postoji politička volja, a ni volja građana“ (v. kasnije). 
4. U raspravi je izašlo na vidjelo da, iako je Grad naručio i platio Razvojnu strategiju turizma grada Hvara do 2030. (dogotovljena 2019.), ona nije postala instrument upravljanja turizmom u gradu (nema je na službenim stranicama grada kao ni Turističke zajednice). U prethodnom sam osvrtu kazala da strategija sadrži pozitivne elemente, no da je istodobno i ambivalentna i nejasna u predloženoj viziji budućnosti turizma u gradu. Stoga možda i nije potrebno da se nosioci vlasti na nju oslanjanju (no, ipak ostaje problem ulaganja u proizvod s kojim na koncu nisu zadovoljni).
5. Kroz raspravu se iskristalizirao zaključak da nema adekvatne vizije ni strategije turizma u Hvaru jer ni Grad ni Turistička zajednica grada Hvara ne nude prepoznatljive i snažne turističke kampanje  već se turistička ponuda uglavnom reklamira kroz velike privatne igrače, kao što su lokalni klubovi/barovi. Ravnateljica TZG Hvara je pozvala sugrađane na suradnju kako bi se razvili alternativni sadržaji turizma, a jedan sudionik je istaknuo nužnost prethodnoga dogovaranja vizije i cilja turističkoga razvoja svih aktera: „Među sobom se moramo dogovoriti (…) ali sve mi moramo prvo deklarativno na nivou grada, gradskog vijeća dogovoriti se što hoćemo, strateški odlučiti što napraviti, kakav turizam mi hoćemo, znamo što smo imali i što možemo, a što hoćemo u budućnosti, moramo odlučiti“. Premda su drugi sudionici rasprave izrazili sumnju u potrebu takva strateškog razmišljanja lokalnih aktera, rekla bih da se bez dogovora oko toga kakav grad i turizam žele stanovnici, ne može ni krenuti u znatnije mijenjanje turističkoga proizvoda u gradu.
6. Jedna od glavnih poruka iz komentara građana na moje izlaganje (a vjerojatno i ono I. Ateljević) mogla bi se sažeti u dvije riječi: sve to što vi govorite kako treba mijenjati turizam u Hvaru je déjà vu, ili kroz ingenioznu rečenicu jednoga sudionika navedenu u naslovu ovoga osvrta: „Sve te buduće strategije smo mi proživjeli u ovih prvih sto godina hvarskoga turizma“. Pritom je mislio na to da je Hvar u prošlosti već imao oblike turizma koji se danas zagovaraju: imao je i zimski turizam i europsku elitu koja je ovdje dolazila (u zimskim mjesecima), a turizam se oslanjao na lokalne poljoprivredne proizvode i ulov ribe. Doista, u 154 godina hvarskog turizma, ovdje se već svašta dogodilo (kulturna ponuda, lokalni proizvodni lanac, dulja turistička sezona..), a današnje zvučne sintagme o budućem turističkom razvoju nisu baš tako velika novina kako bi se na prvi pogled to moglo činiti.    
7. Građani su svjesni, i to se jedan sudionik diskusije nije ustručavao reći, da odgovornost za turizam kakav je u Hvaru postoji i na državnoj razini, kroz spregu ljudi bliskih državnoj vlasti i lokalnih turističkih poduzetnika. No, to je tabu tema, o kojoj su samo rijetki spremni javno progovoriti.
8. Građani shvaćaju da i oni nose odgovornost za trenutno stanje u hvarskoj turističkoj industriji. Ovaj je aspekt problema na razne načine tematiziran u komentarima više sudionika. Upozoreno je da se o problemima koje je generirao nekontrolirani razvoj turizma govori već petnaestak godina, no ništa se nije promijenilo (ja bih rekla da se ipak nešto promijenilo, recimo nastale su vizije i projekti razvoja kulturnog turizma i poticaji za razvoj sportskog turizma; brojni su individualni poduzetnici koji nude drugačiji proizvod). Poželjne strategije razvoja ne samo turizma nego i grada ponuđene su u prethodnim političkim programima (npr. Lista za ponos mista), no nisu ostvarene do danas. Nekoliko je sudionica identificiralo glavni problem koji onemogućava pokretanje promjena: dionicima turizma u gradu važniji je privatni od društvenoga, zajedničkoga interesa i kvalitete života u gradu. Tu sam misao čula u brojnim razgovorima s Hvaranima, a  ovdje je ponovljena na više načina. Prema riječima jedne sudionice diskusije: „Mi smo ti koji moramo mijenjati, ako nećemo buku, onda ćemo sami u svojim lokalima smanjit buku; ako ne želimo da nam ulice budu zakrčene, onda ćemo maknut tri stola svoja iz svojeg lokala i pustit ljudima da prođu. A ne čekat da nam netko drugi dođe, odnese stolice, a mi platimo kaznu. To je meni suludo, svima nam nešto smeta, ali nismo voljni prvi napravit korak“. Druga sugovornica je kazala: „Kad smo ušli u politiku i počeli zadirati u interese pojedinaca onda je sve stalo. Znači svi bi htjeli bolji grad, ali mene ne diraj, moja kuća, moja prenamjena, moj štekat, moji zvučnici…“.  Problem se, prema njoj, sastoji u tome što su se lokalni stanovnici, umjesto da ponude alternativu, priklonili izvana donesenom trendu zabavljačke turističke ponude. Poruka je vrlo jasna: mijenjanje treba početi od pojedinca, a čini se da mnogi na to nisu spremni.
9. Građani definitivno žele proaktivno djelovanje na stvaranju boljega i raznovrsnijega turističkog proizvoda u svome gradu, no uočavaju kako je teško osobni (privatni, materijalni interes) staviti u drugi plan, iza društvenoga, komunalnoga interesa, odnosno interesa cijele zajednice, u kojoj su jedni odgovorni prema drugima i svi zajedno participiraju u mijenjanju turističkoga proizvoda. Doista, bez samo-refleksije, samo-kritike, kompromisa, i brige za susjedovo dobro, malo što će se moći učiniti da bi se „turistička razglednica grada“ promijenila. Stoga buduće vizije turizma u gradu trebaju promovirati društveno odgovoran turizam svih turističkih aktera, koji će biti održiv za sve građane ponaosob i za cijelu zajednicu.
10. Sudionici rasprave se nisu složili s mojom tezom da u gradu već postoji kritična masa ljudi spremnih na promjenu. Oni percipiraju da je dosegnuta kritična točka trenutnih praksi, dobar dio ljudi i razmišlja o nužnim promjenama i potrebi mijenjanja praksi. Na primjer, neki akteri turizma nastoje očuvati normalnost i u turističkoj sezoni: kroz kraće radno vrijeme, zatvaraju lokale jednom u tjednu, omogućavaju dnevni odmor zaposlenicima, ostaju u obiteljskim okvirima rada… S druge strane, inoviraju i diversificiraju turističku ponudu (razvijaju vinski, biciklistički turizam, ture po unutrašnjosti otoka), nude organsku i vegansku hranu i lokalne otočne proizvode… No, prema svemu što je u raspravi navedeno, možda je doista upitno postoji li dovoljan broj ljudi koji je spreman sam se mijenjati i potaknuti sve one koji su nezadovoljni stanjem, ali ne uspijevaju nešto konkretno učiniti da sami učine potreban (prvi) korak prema promjeni. Voljela bih da ipak nije tako.