Langugae SWITCH
Jasna Čapo
Hvar i njegovi stanovnici: mladi doseljenici/povratnici i urbane budućnosti
(studeni 2021.)
U prošlom blogu bavila sam se onima koji dolaze u Hvar da bi otišli (turisti), a u ovome blogu okrećem se onima koji žele ostati, povratnicima i doseljenicima. Među njima ima sezonskih radnika, Hvarana trajno naseljenih izvan Hvara koji ovdje provode godišnji odmor ili cijelu ljetnu sezonu ili se pak u Hvar vraćaju i trajnije naseljavaju. Ima i ljudi različitih nacionalnih pripadnosti u posjedu nekretnine ili bez nje koji doseljavaju u Hvar. O svim tim ljudima se malo ili gotovo uopće ne govori. O nekima se i ne zna puno (npr. tko su vlasnici nekretnina u gradu?). Kakav oni trag ostavljaju u gradu? U ovome napisu osvrnut ću se na one koji su Hvar odabrali za mjesto života i za koje sam uočila da pokazuju interes za lokalnu zajednicu i inicijativu da sudjeluju u poboljšanju njezina života.
Tko su ljudi koji su Hvar odabrali za trajnije mjesto naseljavanja? Da ih predstavim neću koristiti uobičajene podjele na unutrašnje i vanjske migracije, jer one prečvrsto definiraju migrante, prije svega po kriteriju nacionalnosti, temeljem čega ih svrstavaju u unaprijed definirane modele integriranja i ponašanja u novoj sredini. Bez obzira jesu li ili nisu Hrvati, tim je ljudima zajednička namjera trajnijega života u Hvaru dok motivi nastanjivanja mogu biti različiti. Plan trajnijega nastanjivanja implicira posvećenost da u gradu žive za stalno, a ne samo sezonski i povremeno. Bez obzira na nacionalnu pripadnost osobe, motiv i odluka da žive u Hvaru najrelevantniji su za njihove percepcije života u mjestu, vizije budućnosti mjesta te aktivnosti koje planiraju ili na kojima rade kako bi se te vizije realizirale. Iskustvo života drugdje im pruža referentnu komparativnu točku za uočavanje dobrih i loših strana života u gradu, te za angažman u smislu poboljšanja kvalitete života, kako osobne tako i društvene (Jasna Čapo i Petra Kelemen).
Neke od tih osoba su doseljenici u pravom smislu riječi. Česti motiv njihova dolaska je romantične prirode, tj. veza s osobom podrijetlom s Hvara. Među njima, uz doseljenike iz drugih dijelova Hrvatske ili bivše Jugoslavije, češće pronalazimo strance, doseljenike iz Nizozemske, Poljske, Južne Afrike, Njemačke. Ta pojava nije novijega datuma. Već je u generaciji roditelja nekih naših sugovornika došlo do sklapanja braka između Hvaranke/Hvaranina i osobe drugoga podrijetla. Ako je ta osoba bila strankinja/stranac naši su sugovornici ostvarili pravo na dvojno državljanstvo, hrvatsko i državljanstvo neke druge zemlje. U jednom su trenutku iskoristili tu prednost i preselili su u zemlju podrijetla jednoga roditelja, da bi se kasnije vratili u Hvar. Stoga ih samo uvjetno možemo nazvati doseljenicima. U stvari, oni su povratnici u grad Hvar, jer su ovdje rođeni, a određeni period života živjeli su izvan grada. Među našim sugovornicima ti su mladi ljudi bili najbrojniji: nakon studija u Zagrebu, Splitu ili u inozemstvu (npr. SAD, Italija, Češka Republika, Finska), a neki od njih nakon studija i višegodišnjega života i rada u tim ili drugim mjestima izvan Hvara, odlučili su se na povratak u Hvar. Riječ je o mlađoj visoko obrazovanoj populaciji, u dobi između 25 i 40-ak godina, koja dolazi bez ili u pratnji partnera (često nehvarana i, ako je osoba živjela u inozemstvu, nehrvata). Na povratak su bili motivirani zasićenošću ubrzanim životom velegradova u kojima su živjeli i kvalitetom života u manjemu gradu, u kojemu se poslovi obavljaju pješice, vrijeme ne gubi na prijevoz, udiše čisti zrak, i k tome, uživa u prekrasnom zalazu sunca („Tko bi ovo mogao platiti!“, čuli smo od jedne sugovornice). U ime svojih vizija poželjnoga života neki su se odrekli dobroplaćenih poslova koje su obavljali dok su živjeli drugdje. Neki su privučeni željom da im djeca odrastaju u ekološki čišćoj i u smislu svakodnevne fizičke sigurnosti sigurnijoj okolini. Onima u fazi obiteljskoga života s mlađom djecom, mirni zimski mjeseci omogućuju da provedu puno vremena s djecom u aktivnostima u prirodi (vožnja biciklom, ribolov). Dragocjeno vrijeme provedeno s djecom, k tome u za djecu korisnim razvojnim aktivnostima, ti nekadašnji stanovnici velegradova posebno cijene. Usporedba s prijašnjim životom drugdje, primjerice u Južnoj Africi 1990-ih godina, jednoj osobi učvršćuje stajalište da je upravo u Hvaru na „svome mjestu“ i u komparativno daleko boljoj sredini za podizanje djece i zdrav život nego što je ona u zemlji u kojoj je rođena.
Neki su u malome otočkome gradu prepoznali mogućnost „slobode u samoostvarenju“ koja im je nedostajala u njihovoj drugoj domovini. Uobičajeni kritički odnos Hrvata prema, kako je jedna sugovornica kazala, „džungli“ u kojoj živimo, ona je pretvorila u osobnu prednost i nekoliko godina nakon doseljenja posvetila je osmišljavanju gospodarske niše u kojoj bi mogla ostvariti svoje planove. Njezina osobna vizija preklopila se sa širom vizijom Hvara kao mjesta u kojemu je potrebno preusmjeriti turizam prema autentičnim proizvodima lokalnoga podneblja, razvoju zapostavljenih poljoprivrednih kultura (maslina, začinskoga bilja) i njihovu povezivanju u samoodrživi proizvodno-uslužni gospodarski lanac. Zajedno s drugim doseljenicima, kao i s uspješnom udrugom F/Lag Škoji koja posreduje u financiranju lokalnih poljoprivrednih projekata, sugovornica dijeli ideju o mogućnosti da se nešto promijeni, čime se razlikuje od navodno apatičnoga i konzervativnoga starosjedilačkog stanovništva, koje „stalno kritizira, ali nema ideje što bi trebalo učiniti“ (više sugovornika kazalo je nešto slično) i vođeno je partikularnim, a ne zajedničkim (komunalnim) interesima.
U prvom blogu već je spomenuta poslovična razjedinjenost lokalnoga stanovništva. Razgovori s ovim agilnim i društveno osviještenim ljudima koji trajnije doseljavaju u grad daju naslutiti što je u pozadini priče o nedostatku zajedništva u gradu. Nije riječ o nedostatku solidarnosti prema sugrađanima lošijega imovinskoga stanja ili prema starijima i bolesnima. Do nesloge dolazi zbog pojedinačnih, kratkoročnih interesa onih stanovnika koji prvenstveno teže materijalnoj dobiti i ne gledaju na dugoročne ni društvene posljedice svojih izbora, te se, pritom, prema mišljenju sugovornika ne susprežu od nelegalnih načina djelovanja u cilju postizanja svojih interesa. Ako je kampanilizam uzrokovao međumjesne rivalitete na otoku i stvorio niz „otoka otoka Hvara“ (Ana Perinić Lewis), onda je unutarmjesni partikularni ekonomski interes (potaknut i akterima izvan zajednice) razjedinio i same mjesne zajednice, ovdje konkretno zajednicu Hvarana. Zajedno s politički obojanim odlukama aktera na svim razinama političke moći (lokalna, regionalna, državna), koji se neće ustručavati minirati projekt od općega interesa ako je predložen od druge političke opcije, unutarmjesni partikularizmi razaraju zajedničko dobro, opstruiraju ravnomjeran i održiv razvoj zajednice te vode lokalnim podjelama i netrpeljivostima, „zavisti“ kako je rekao jedan sugovornik. Ovdje nije riječ o specifično hvarskoj situaciji. Način djelovanja vođen primarno osobnim ili političkim interesom šira je pojava u hrvatskom društvu, s negativnim društvenim, ekonomskim i inim posljedicama.
Našim sugovornicima, mladim povratnicima u Hvar, su i takvo upravljanje i takvi odnosi građana prema društvenom dobru neprihvatljivi i nastoje djelovati drugačije, u okvirima svojih mogućnosti. Čini se, kako je rekao jedan sugovornik, da uz takav Hvar, postoji i jedan drugačiji, paralelan Hvar građana s vizijom zajedničkoga dobra i poboljšanja opće kvalitete života u mjestu. Među njima se nalaze sugovornici o kojima ovdje govorim, pogotovo oni koji su na povratak ili doseljavanje bili vođeni željom da svojim znanjima i angažiranošću pridonesu promjenama i općim interesima u gradu ili su nakon doseljenja uočili potrebu za takvim djelovanjem. Kod nekih se dolazak preklopio s ili je bio potaknut mogućnošću da kroz obnašanje funkcije u gradskoj vlasti doista i ostvare neke od svojih vizija za grad. Kad se osobni projekti budućnosti osmišljavaju kao društveni projekti, kao projekti usmjereni na zajednicu i na održivu budućnost, postiže se dobitna kombinacija, unatoč otporu nekih članova zajednice.
Temeljem naših prvih susreta s građanima Hvara čini mi se da se u gradu događaju promjene i da dugoročno održivi razvoj za budućnost (kroz diversifikaciju gospodarskih djelatnosti, obuzdavanje masovnoga turizma i reinvenciju grada kao kulturne metropole, stimuliranje alternativnih izvora energije, poboljšanje komunalne infrastrukture i kvalitete života) postaje zajednička misao-vodilja i obnašatelja moći u gradu, i civilnih udruga i „običnih“ građana, napose doseljenika/povratnika u grad koji dominiraju među našim dosadašnjim sugovornicima. Uz teme civilne participacije i uloge građana u kreiranju budućnosti grada naši su susreti otvorili i teme raznih tipova posjetitelja odnosno došljaka u grad i odnosa prema njima; predrasuda i otvorenosti odnosno zatvorenosti građana prema drugome i drugačijemu; mentaliteta građana (podanički ili kritičko-buntovnički!), osobitosti malogradske situacije u kojoj svatko svakoga poznaje i teško je provesti nepersonalizirane političke odluke; kreativnosti građana u reinvenciji turističke djelatnosti i slično. Grad Hvar se stoga pokazuje kao izazovno mjesto za istraživanje urbanih budućnosti.
