IŠČI / TRAŽI:

FUTURES BLOG: Kako se drugi europski gradovi nose s prekomjernim turizmom: lekcije za budućnost

FUTURES BLOG: Kako se drugi europski gradovi nose s prekomjernim turizmom: lekcije za budućnost

Jasna Čapo

Kako se drugi europski gradovi nose s prekomjernim turizmom: lekcije za budućnost

(studeni 2023.)

Kao i Hvar, i drugi gradovi se susreću s problemima prekomjernoga turizma i njegovim negativnim učincima na gradsku infrastrukturu, kvalitetu života, pražnjenje grada, promjene vlasništva, pretjeranu izgradnju, javne površine… Barcelona, Amsterdam, Pariz, Prag, Venecija, ili bliže Hvaru, Dubrovnik—neki su od gradova u kojima uslijed prekomjernoga turizma nastaju slični poremećaji u gradskome životu kao i u Hvaru. Posljedice masovnoga turizma u Hvaru nisu različite od posljedica turizma u navedenim gradovima, različito je samo vrijeme kada se javljaju. Otprilike desetak do dvadesetak godina kasnije nego drugdje, učinci prekomjernoga turizma u Hvaru postaju tako veliki da se o njima raspravlja u gradskom vijeću, a dio stanovnika pokazuje nezadovoljstvo i počinju se boriti za svoje pravo na grad i na kvalitetan život.

U Hvaru je jako brzo nakon uočavanja negativnosti party turizma, turizam postao političko pitanje, još 2011. godine i osnivanjem udruge Dignitea i kasnije političke platforme Lista za ponos mista. Za razliku od drugih gradova gdje se turizam možda kasnije politizirao (npr. u Barceloni 2015.), ni deset godina poslije u Hvaru nisu vidljive bitne promjene u ograničavanju i kontroliranju negativnih posljedica ekscesnog turizma. Također, do danas nema masovnoga iskazivanja nezadovoljstva kao u drugim gradovima. Godina  2017., koju je Svjetska turistička organizacija pri Ujedinjenim narodima proglasila godinom održivog turizma, bila je godina velikih antiturističkih demonstracija diljem svijeta, sa sloganima: „To je invazija, a ne turizam!“, „Zaustavite kruzere“, „Opasnost AirBnB“, „Prvo lokalci, dosta je turista!“ To se u Hvaru nije dogodilo, no u Dubrovniku jest! Potaknuto ponajprije negativnim ekološkim posljedicama turizma i devastacijom društvenoga prostora, lokalno stanovništvo je u nekim lokacijama osnovalo skupine aktivne na očuvanju prirodne ekumene i društvene zajednice (Mallorca, Venecija između ostalih). U Hvaru, koliko mi je poznato, takvih građanskih inicijativa nema (s iznimkom možda Pokreta otoka, udruge koja nije ograničena samo na Hvar).

S druge strane, na turizam i njegove posljedice djeluje se i odozgora, od strane gradskih vlasti. Time gradovi nastoje spriječiti da postanu „neuspjele destinacije“, destinacije koje ne upravljaju svojom turističkom industrijom odnosno destinacije kojima prijeti da turizam uništi upravo ono što turiste privlači u njihovu destinaciju. Pogledajmo neke primjere uspješne borbe gradskih vlasti s prekomjernim turizmom. Upravljanje turizmom bi se moglo podijeliti u tri skupine: kampanje poštivanja destinacije; kontrola i ograničavanje turističke ponude; mijenjanje turističkog proizvoda i privlačenje ciljanih skupina turista.

Kampanje poštivanja destinacije potiče Svjetska turistička organizacija od 2017. sloganom Putuj. Uživaj. Poštuj. Venecija je gradsku kampanju poštivanja destinacije provodila preko medija, svojih mrežnih stranica te u javnome prostoru. Napravila je popis s dvanaest dobrih praksi/uputa za posjetitelje. Kad su se te mjere pokazale neučinkovite, gradska uprava je uvela drastične kazne za prekršitelje uputa i nije se ustručavala kažnjavati prekršitelje. U Hvaru smo od 2017. imali neke slične pokušaje, no potpuno je izostalo sankcioniranje prekršitelja, iako ploče o tome kako se u gradu ne bi trebalo ponašati još stoje .

Kontroliranje i ograničavanje širenja turističke industrije najčešće su prakse kojima gradovi upravljaju turizmom nastojeći suzbiti njegove negativne posljedice. Gradovi uvode pristojbe za ulazak u grad ili drastično povećavaju turističku pristojbu. Talijanske lokalne uprave su uz državnu zakonsku potporu dobile pravo naplaćivati ulazak u grad; same mogu odlučiti o visini naknade (u okvirima koje je propisala država), i o tome kome (npr. jednodnevnim posjetiteljima) i kada (u sezoni ili izvan) će naplaćivati ulaznu pristojbu. Nedavno je odjeknula vijest da Amsterdam od 2024. godine uvodi turističku pristojbu od oko 22 eura po danu! Dubrovnik još ne djeluje na tom tragu. No, u stručnoj literaturi o prekomjernom turizmu, postao je poznat po ograničavanju broja kruzera koji mogu dnevno pristati u gradu—dva u luci, jedan ispred staroga grada. Time je ograničen broj dnevnih posjetitelja u gradu na oko 8,000 i donekle su izbjegnute gužve i zastoji koje smo mogli vidjeti prije uvođenja te mjere 2019.

Venecija i Barcelona koriste digitalne tehnologije kako bi monitorirale intenzitet turističkoga prometa u gradu te po potrebi intervenirale. Istodobno na gradskim mrežnim stranicama posjetitelji mogu sami vidjeti gustoću prometa u dijelovima grada, te sukladno tome planirati vrijeme svoga posjeta. Digitalno upravljanje turizmom tako postaje dio strategije pametnih gradova (smart city).

Masovna prenamjena stambenog prostora u investicijski resurs (apartmane za kratkoročni smještaj turista) je najproblematičnija pojava procvata turizma u europskim gradovima. U specifičnim društvenim kontekstima (npr. omjer stambenoga fonda u vlasništvu i u najmu, veličina grada) ona ima različite reperkusije. Troškovi stanovanja za lokalno stanovništvo u svakom slučaju rastu pa se osobe nižih primanja, koje si više ne mogu priuštiti stan i život u skupom gradu, iseljavaju. Josip Mikulić i suradnici[1] su na uzorku hrvatskih gradova uvjerljivo pokazali da se zbog jačanja turističke aktivnosti smanjuje priuštivost stanovanja za rezidentno stanovništvo. Jednostavnije rečeno, domicilno stanovništvo si više ne može priuštiti ni kupovinu ni dugoročni najam stana u turističkim gradovima. Stanovništvo napušta grad i u slučajevima, kao što su hvarski ili dubrovački, rasprodaje stambenoga fonda u staroj gradskoj jezgri (čiji vlasnici postaje nedomicilno stanovništvo, često i stranci) i njegove prenamjene u apartmanski smještaj. U svim se navedenim primjerima mijenja socio-demografska slika i identitet grada, smanjuje se socijalna kohezija i gube urbane funkcije (npr. nestaju mnoge uslužne djelatnosti), a javni prostor postaje roba kojom se trguje.

Najčešće reakcije gradova i država na taj scenarij su uvođenje vremenskoga ograničenja za kratkoročni najam nekretnine (30-90 dana u godini; npr. u Italiji do 30 dana). Reykjavik je, k tome, ograničio i ukupnu dozvoljenu zaradu od kratkoročnoga najma. New York je prije mjesec dana izglasao pravilnik kojim gradske vlasti žele stati na kraj kratkoročnom turističkom najmu preko digitalnih platformi. Pravilnik je tako restriktivan da ne samo da ograničava ponudu stanova i kuća za kratkoročni najam, nego ju efektivno dokida, kaže Maruška Vizek[2]. Svi koji žele dati svoj stan u kratkoročni najam moraju se registrirati za tu djelatnost, a dozvolu dobivaju samo oni koji žive u nekretnini i koji su u njoj prisutni dok u njoj borave gosti, kojih pak ne može biti više od dvoje! AirBnB je tužio gradske vlasti zbog novih pravila, no izgubio je parnicu na Vrhovnom sudu savezne države New York.

Otkako je još 1980-ih postala turistički i kozmopolitski grad, a cijeli dijelovi grada su iz rezidencijalnih pretvoreni u turističke (apartmanske) četvrti, Barcelona prednjači u mjerama protiv apartmanizacije. Grad je sustavno počeo rješavati problem. Nakon temeljite analize gradskoga stambenoga fonda onemogućili su rad neprijavljenim iznajmljivačima stanova. U dogovoru s regionalnom administrativnom upravom, uveli su porez na kratkoročno iznajmljivanje privatnih stambenih jedinica i prestali izdavati nove dozvole za apartmanski smještaj. Istodobno, grad je osmislio poticaje za dugoročno iznajmljivanje: vlasnici koji se odluče dugoročno iznajmljivati prostor rezidentnom stanovništvu mogu dobiti novac za obnovu stanova. Uz to, grad sufinancira izgradnju stanova za iznajmljivanje lokalnom stanovništvu. Zbog svih ovih mjera, analitičari kažu da je Barcelona u potpunosti preuzela kontrolu nad turističkim iznajmljivačkim sektorom. Ujedno nastoji amortizirati učinke turizma na stambeni fond poticanjem izgradnje stanova za dugoročno iznajmljivanje domaćem stanovništvu. I u Hvaru se uočava manjak stanova za domaće stanovništvo (unatoč planiranom POS programu), a posebno i za zdravstveni, nastavnički i drugi kadar koji doseljava u grad; smještaj za sezonske radnike je pak poseban problem koji poslodavci rješavaju na različite načine. Po svemu sudeći, i hvarska gradska uprava bi što prije trebala početi rješavati probleme stambenog fonda, i u smislu osiguranja onoga potrebnoga za stalno i/li sezonsko stanovništvo i u smislu kontrole i reguliranja iznajmljivačkoga fonda.

U Hrvatskoj se do sada našao samo jedan gradonačelnik, onaj dubrovački, koji je najavio da će i on ograničiti širenje apartmana. Naime, u gradu je u samo deset godina udvostručen broj postelja u privatnom smještaju (na oko 18,5 tisuća). Pritom gradonačelnik naravno dobro zna da ograničavanje broja apartmana nije u njegovoj nego u županijskoj ingerenciji, no očito je, kako kaže M. Vizek, tom izjavom želio otvoriti goruću temu u priobalnim turističkim destinacijama koje se zbog turizma suočavaju sa sve skupljim stanovanjem, gubitkom stanovništva i urbanih funkcija. Temom se, složila bih se s autoricom, lokalne zajednice, županije i država moraju „pod hitno pozabaviti“.

Treći oblik reakcije na prekomjerne oblike turizma je njegova diversifikacija i i privlačenje ciljanih skupina posjetitelja. Zbog preizgrađenosti i destrukcije okoliša Mallorca je već krajem 20. stoljeća morala ponovno osmisliti turistički proizvod otoka. Tome je prionula sustavno i sveobuhvatno, kroz agendu od čak 40 točaka i unatoč otporima privatnih poduzetnika. Između ostaloga ograničili su novu izgradnju, čak su rušili hotele koje su smatrali „uvredljivima za okoliš“, redefinirali su urbane površine i proglasili zelene zone, pristajanje velikih brodova uredili su u posebnom zaljevu i slično. Pri osmišljavanju novoga turističkog proizvoda odabrali su eko-turizam (s hodanjem, biciklizmom, golfom) i kao ciljane posjetitelje osobe više platežne moći. Masovni turizam nisu dokinuli, ali su privukli i drugi tip gostiju, dok su istodobno poduzeli niz mjera za očuvanje okoliša i kulturnoga nasljeđa.

Bruges (Belgija) je definirao „tragatelje za kulturnim vrijednostima“ kao svoju najpoželjniju ciljanu skupinu turista i razvio marketinške strategije upravo prema tim grupama. Istodobno nastoji turiste decentralizirati u vremenu i prostoru te stvoriti individualna i autentična iskustva. Copenhagen svoju novu turističku strategiju gradi upravo na stvaranju personaliziranih programa za razne tipove turista dok istodobno lokalnom stanovništvu daje veću ulogu u kreiranju turističkih politika. Udaljujući se od poznatih hotela i atrakcija i fokusirajući se na autentična iskustva što nastaju u suradnji s domicilnim stanovništvom nova gradska politika turizma u Copenhagenu se fokusira na „mjesni štih“ i poticanje interakcije lokalnoga stanovništva i posjetitelja. To su turističke strategije privatnih iznajmljivača koje su još prije tridesetak-četrdesetak godina bile raširena praksa u Hvaru, a danas ih primjenjuje tek manji broj privatnih iznajmljivača i ugostitelja.

***

Što nam ovi primjeri mogu kazati, koje lekcije mogu dati Hvaranima (i drugim hrvatskim gradovima koji su u procesu intenzivne turistifikacije)? Prva je, da turizmom valja upravljati, tako da ga se kontrolira, po potrebi i ograničava te preusmjerava u poželjnim održivim i neškodljivim pravcima. Ako se to ne čini, nastaje niz problema s nesagledivim dugoročnim posljedicama na grad, život stanovnika, kulturnu i okolišnu baštinu. Druga je, da poslu treba prionuti zajedno s lokalnim stanovništvom, imajući na umu da pravo lokalne zajednice na kvalitetan život treba biti iznad prava turista na odmor i zabavu te prava turističkih aktera na zaradu, koja često rezultira iznimnim profitima. Drugim riječima, treba uravnotežiti privatni interes i društvene interese. Treća je, da iako postoje ograničenja u tome što gradska vlast može učiniti unutar svojih ingerencija, ne treba odustati od namjere da se potaknu promjene i u domenama izvan gradske ingerencije tako da se država i županije uključe u proces. Bez suradnje svih razina vlasti, pritom imajući na srcu dobrobit domicilnoga stanovništva i očuvanje lokalne zajednice a ne privatni interes pojedinaca, teško će biti ostvariti nove i održive oblike turizma i upravljati turističkim razvojem sa što manjim negativnim posljedicama. Grad, koji će se „za pet do deset godina transformirat nevjerojatno – knjižnica, sportska dvorana, luka u Križnoj luci, groblje (…). Kad se Galešnik pokrene, kazalište, tvrđava, Veneranda kad se pokrene“ (usmeno kazivanje), grad, dakle, koji bi već za desetak godina mogao biti potpuno drugi grad s obnovljenim brojnim urbanim sadržajima koje danas nema, ne može si dozvoliti propust da prekomjerni turizam ugrozi planirani porast kvalitete urbanoga života.


[1] Josip Mikulić i suradnici. 2021. The effects of tourism activity on housing affordability. Annals of Tourism Research.

[2] https://www.tportal.hr/komentatori/clanak/turizam-je-pojeo-dubrovnik-evo-zasto-je-vazno-krenuti-u-rat-protiv-apartmanizacije-foto-20231009

Projekt financira Hrvatska zaklada za znanost

Projekt financira Hrvatska zaklada za znanost

www.hrzz.hr
Projekt financira  Agencija RS za raziskovanje

Projekt financira Agencija RS za raziskovanje

www.arrs.si
Sodelujoča organizacija: Inštitut za novejšo  zgodovino

Sodelujoča organizacija: Inštitut za novejšo zgodovino

www.inz.si
Nosilec projekta:  ZRC SAZU, Inštitut za slovensko narodopisje

Nosilec projekta: ZRC SAZU, Inštitut za slovensko narodopisje

https://isn2.zrc-sazu.si/sl#v
Sodelujoča organizacija: Fakulteta za humanistične študije Univerza na Primorskem

Sodelujoča organizacija: Fakulteta za humanistične študije Univerza na Primorskem

www.fhs.upr.si/sl
Suradna institucija: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju

Suradna institucija: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju

www.ffzg.unizg.hr/etno
Ustanova nositelj projekta: Institut za etnologiju i folkloristiku

Ustanova nositelj projekta: Institut za etnologiju i folkloristiku

www.ief.hr