Langugae SWITCH
Jasna Čapo
Multikulturnost Rijeke 1: Fijumani nekad i danas
(listopad 2021.)
Je li Rijeka multikulturan, tolerantan i otvoren grad kako je percepcija ostatka nacije, a koju neprestano ističu i lokalni političari? Postoji li ona i što danas čini riječku multikulturnost? Gdje su njezini korijeni? Kako se ona koncepcijski mijenjala kroz politički burno 20. stoljeće u kojemu su se ne samo mijenjali politički sustavi i ideologije već i demografska i etnička obilježja stanovništva, osobito nakon Prvoga i Drugoga svjetskog rata? Kako se multikulturnost njeguje danas, za budućnost, u kontekstu Rijeke kao grada u hrvatskoj državi? Grada koji odavno nije sporno granično područje talijanskoga i hrvatskoga nacionalnog pokreta, niti predmetom madžarskih teritorijalnih aspiracija. Bez pretenzija da na njih u potpunosti odgovorim osvrnut ću se na ta pitanja kroz nekoliko napisa o stanovnicima Rijeke nekad i danas. Oni su rezultat prvih uvida nastalih na temelju etnografskih istraživanja grada koje provodimo u okviru projekta Urbane budućnosti.
Ima li današnja Rijeka sličnosti s gradom kojega u 1849. opisuje Nedjeljko Fabrio u svojoj slavnoj knjizi Vježbanje života? Na jednome mjestu autor opisuje susret riječkih građana s talijanskom vojskom pristiglom iz Italije i čuđenje Riječana jer nikada na okupu nisu vidjeli toliko „pravih Talijana“. S druge strane talijanski vojnici su se čudili da su „preko mora (…) susreli ljude koji govore njihovim jezikom (…) samo im nikako nije išlo u glavu kad su im gospoda iz grada, u žaru i s uvjerenjem, pripovjedala da ona, istinabog, govore talijanski (…) , ali da uza sve to nisu Talijani, a još manje da je ovaj grad i uopće cijeli ovaj kraj talijanski.“ (str. 62).
U posljednja dva desetljeća, a osobito recentno, Rijeka ili pod povijesnim imenom Fiume, predmetom je brojnih historiografskih tekstova. Inspirirani transnacionalnom istraživačkom perspektivom ti radovi nadilaze usko nacionalno metodološko očište ispisujući nove, uzbudljive uvide u riječku jezičnu, kulturnu i nacionalnu pluralnost krajem 19. stoljeća. Ujedno objašnjavaju izvorišta suvremene percepcije Rijeke kao multikulturne i tolerantne sredine.
Američki, talijanski, nizozemski i poneki lokalni povjesničari ističu specifičnosti pograničnoga grada, grada na periferiji nacionalnoga teritorija (iz talijanske perspektive). Po svemu sudeći do raspada Austro-Ugarske nacionalna logika pripadanja na širem području cijele sjevernojadranske regije bila je u drugome planu, u Rijeci podređena ekonomskoj logici, logici kapitala i industrije te života u višejezičnoj i višenacionalnoj zajednici. Sjajna izložba u novootvorenome Muzeju Grada u Rijeci svjedoči o impresivnoj industrijskoj prošlosti Grada, o njegovoj uključenosti u europska i globalna gospodarska zbivanja u opsegu kakav nam je danas nezamisliv i gotovo nevjerojatan. Do raspada Austro-Ugarske Rijeka je bila stjecištem velikoga svjetskog kapitala i sjedištem brojnih industrijskih pogona koji su privlačili ulagače ali i brojno radničko i zanatlijsko stanovništvo.
Kako su se oni osjećali, kakve su bile njihove pripadnosti, kako su se definirali spram grada u kojemu su živjeli? Povjesničari će govoriti o „kozmopolitskom pragmatizmu“, o „zavičajnoj“ pripadnosti stanovnika i „miroljubivom jadranskom regionalizmu koji je zahtijevao manje nacionalizma“ (Dominique Kirchner Reill), neki i o „nacionalnoj indiferentnosti“ (Tahra Zara); o svakodnevnoj multijezičnosti, u kojoj se uz fijumanski (talijanski dijalekt s venetskom podlogom) i čakavski dijalekt, govorilo i njemačkim, madžarskim, engleskim, češkim i još ponekim jezikom. Spominje se i „snalažljivost i prilagodljivost“ stanovnika i slično. Dominique Kirchner Reill je ustanovila da su se devetnaestostoljetni talijanski i hrvatski nacionalisti zalagali za „model kulturne autonomije u kojoj sve zajednice imaju jednaka prava“ („consociational model of cultural autonomy“), a Milou van Hout da je za lokalnu riječku elitu „biti Talijan bilo vrlo regionalno iskustvo“ te da se njihovo talijanstvo zadovoljavalo potporom talijanskoj kulturi i jeziku u Gradu.
Čini se da je Rijeka ili Fiume u prednacionalno doba bila grad u kojemu zajedno žive i uzajamno se toleriraju jezično i kulturno raznorodne skupine, a da ni jedna ne pretendira na poziciju moći. Grad u kojemu jezična praksa nije argument za etničku/nacionalnu pripadnost, a stanovnici preferiraju da se odrede zavičajno/regionalno i da njeguju svoju kulturu. Talijanske i hrvatske elite čak su bile spremne oduprijeti se nadolazećoj nacionalizaciji i u gradu nastaviti razvijati model suživota u kojemu sve jezične, kulturne i etničke skupine imaju ista prava.
Neke od karakteristika svakodnevnoga života kakav opisuju povjesničari možemo i danas pronaći među gradskim stanovništvom. No, politički događaji i sukcesivne nacionalizacije (talijanska i hrvatska) umnogome su promijenili status i samopercepciju kulturnih i jezičnih skupina u gradu. Višejezičnost i dalje opstoji barem u nekim krugovima, iako se svela na svakodnevno baratanje dvama idiomima, talijanskim i hrvatskim, među osobama koje se danas naziva talijanskom manjinom. Ti danas malobrojni Fijumani (nekoliko tisuća) ponosno ističu svoju autohtonost u Rijeci i svoj doprinos izgradnji i procvatu grada u doba industrijalizacije. Fijumanstvo je zavičajna kategorija pripadnosti kod nekih. Označava podrijetlo i život nekoliko generacija obitelji u gradu; uključuje govorenje nekad fijumanskog dijalekta, a danas talijanskog jezika i participaciju u talijanskim kulturnim ustanovama u gradu. Ne isključuje partnerske veze s negovornicima fijumanskoga dijalekta. Kod drugih, fijumanstvo podrazumijeva talijansko nacionalno određenje no ipak je primarno kulturna kategorija—označava dionika građanske kulture, kulture kakva je postojala u gradu do završetka Drugoga svjetskog rata, do odlaska pretežnoga dijela stanovnika, i Talijana i ne-Talijana u povijesnom događaju kojega poznajemo pod imenom esodo (egzodus). Povijesna građanska kultura koja je suživotom različitih socioekonomskih skupina i govornika raznih jezika nastala u drugoj polovici 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća, u kazivanjima se stanovnika grada koji prihvaćaju fijumanstvo kao identitetsku odrednicu percipira kao ključno obilježje grada kakav je nekad bio. Masovnim odlaskom starih i dolaskom novih stanovnika nakon Drugoga svjetskog rata, grad je izgubio nekadašnji identitet u demografskom, jezičnom i kulturnom smislu. Došljaci se nisu prilagođavali već su nametnuli svoje, rekla je jedna sugovornica Fijumanka, a staro stanovništvo, ono koje se nije odlučilo iseliti, bilo je silom prilika ili iz straha tolerantno prema brojčano dominantnim došljacima. Prilagodilo se novonastalim okolnostima i kao i njihovi preci donosilo pragmatične odluke glede, primjerice, upisa djece u školu na talijanskom ili hrvatskom jeziku, jezika koji se rabio kod kuće i slično.
Današnji Fijumani treće dobi čeznu za gradom njihova djetinjstva, njihovih roditelja i baka i djedova i u toj nostalgiji njeguju historicistički identitet grada; oni nisu okrenuti budućnosti nego prošlosti. Priključenje socijalističkoj Jugoslaviji iza Drugoga svjetskog rata, a s tim događajem i odlazak velikoga broja dotadašnjih stanovnika i doseljavanje ljudi iz cijele tadašnje države, malobrojne je preostale Fijumane redefiniralo kao talijansku manjinu u odnosu na demografski jaču, novonaseljenu slavensku većinu. Odjednom su se našli u poziciji u kakvoj do tada nisu bili. Do tada su bili ili jedna od niza jezičnih i kulturnih skupina u gradu među kojima nijedna nije dominantna, a tijekom razdoblja talijanske vlasti između dvaju svjetskih ratova i demografski najjača i privilegirana skupina. Sada su se morali izboriti za svoja prava, a njihova nova pozicija demografske manjine stalno hrani osjećaj da su njihova kulturna prava ugrožena. Pritom, kao da previđaju znatne potpore za njihov jezični i kulturni opstanak u gradu (predškolske i školske ustanove na talijanskom jeziku, dnevne novine La voce del Popolo na talijanskom jeziku, Talijanska drama u okviru Hrvatskog nacionalnog kazališta u Rijeci i slično).
Kad je riječ o talijanstvu današnja Rijeka nema puno sličnosti sa situacijom koju opisuje Fabrio prije više od 150 godina. Talijanski je jezik slabo prisutan, uglavnom sveden na privatnu sferu života i na institucije kojima se štiti talijanski manjinski status u gradu. Talijanska nacionalna komponenta u gradu nije manjina nego „relikvija prošlosti“ (Raoul Pupo). Talijanski turisti koji danas dolaze u grad ne moraju uopće znati da dolaze u nekadašnju Fiume. Malo je punktova u gradu koji će upućivati na to, a neće imati ni prilike na svakom koraku čuti talijanski jezik. Možda će pokoji zastati nad novopostavljenim uličnim tablama koje navode povijesne promjene imena ulica. Tu će se možda prisjetiti da je Rijeka u talijanskom kulturnom imaginariju druge polovine 19. stoljeća bila „duhovna granica nacije“ (Milou van Hout) te da je agresivni talijanski iredentizam smatrao da grad treba vratiti u talijanski nacionalni teritorij. Iako malobrojne, te su table u javnom prostoru materijalizirale, skromno i nenametljivo, ideju vodilju EPK-a o Rijeci kao o „luci različitosti“. No, pitanje je li današnja Rijeka to zbilja jest, ostaje otvoreno.
