Langugae SWITCH
Jasna Čapo
Multikulturnost Rijeke 2: nacionalizmi u 20. stoljeću i povijesni diskontinuiteti
(listopad 2021.)
Iz prethodnoga je natpisa razvidno da je specifična, mogli bismo reći organski nastala multikulturnost (i multijezičnost) povijesno obilježje grada na Rječini. Ona je opstala u burnim društvenim i političkim događajima 19. i početka 20. stoljeća. Podrazumijevala je imigraciju u grad radnika i zanatlija i industrijalaca i inih pripadnika viših klasa iz cijele Europe. Odolijevala je promjenama vladara, politika i devetnaestostoljetnim nacionalnim pokretima i postala temeljem zavičajnoga identiteta i lokalnoga/regionalnoga osjećaja pripadnosti građana. Istodobno, nadzavičajno određenje građana Rijeke, kao i općenitije stanovnika Istre i Kvarnera, bilo je složeno pitanje i kolebalo je između sukobljenih političkih ideja i programa i često se mijenjalo.
Na „zbrku“ nadzavičajnih određenja osvrnuo se Carlo, lik iz već spomenuta Fabrijevog Vježbanja života, doseljenik s talijanske obale Jadrana prisjećajući se promjena kojima je svjedočio otkako je početkom 19. stoljeća stigao u grad: „… njegovi sugrađani nazivali su se dvadeset i pete Illyirima, a samo godinu dana kasnije Hungarima, otočani i Senjani bili su te godine Dalmatae, dok su Primorci bili Illyri, kao što su se Illyirima nazivali i njegovi radnici iz Liburnije, ali su se zato oni što su dolazili iz unutrašnje Istre nazivali Istrianima! Dvadeset i šeste Riječani su bili Croatae, ali su se Kastavci, u kojih je dobavljao krutilo za lađarsku smolu, nazivali Illyrima. Četrdeset i sedme godine Illyrima su postali i svi Istrani i otočani, da bi dvije godine, to jest danas, četrdeset i devete, bili Croatae!“ (str. 69).
Uza te nestalnosti i nepostojanosti identifikacijskih odrednica lokalnoga stanovništva koje je govorilo hrvatskim jezikom, konstantnom je, čini se, ostajala zavičajna odrednica. Tako su se izjašnjavali i lokalni intelektualci. U stisci između talijanskih, mađarskih i slavenskih (ilirskih, hrvatskih) nacionalnih presizanja priklanjali su se tezi o multijezičnom i multinacionalnom karakteru grada te, kako je već spomenuto, predlagali konsocijalni model kulturne autonomije jezično-kulturnih skupina u gradu. Riječki osjećaj posebnosti i kasnija težnja za autonomnim statusom nakon raspada Austro-Ugarskoga carstva kao i rasprave o autonomnom statusu grada nakon Drugog svjetskog rata povezane su s njegovim posebnim statusom u Austro-Ugarskoj i s multijezičnom i multikulturnom stvarnošću i nemogućnošću da se građani jednostrano odrede i priklone jednoj od ponuđenih nacionalnih opcija—talijanskoj ili južnoslavenskoj (hrvatskoj). (Molim čitatelje za razumijevanje, ako sam možda, zbog nedovoljnog poznavanja kompleksne povijesne građe, požurila s tom hipotezom.)
Srednjoeuropski nacionalizmi i iz njih nastale nacionalne monoetničke države teško se nose s multikulturnosti, multijezičnosti i nepostojanosti etnokulturnih granica u Rijeci. Njihove su ideologije drugačije; oni simplificiraju kompleksnost i pluralnost identiteta lokalnih zajednica pokušavaju ih svesti na zajednički, nacionalni nazivnik. Umjesto konsocijalnog društvenog modela oni teže dominaciji jedne nacije nad drugom i priključivanju teritorija nastanjenih članovima nacije. U Rijeci su djelovala tri nacionalizma: mađarski, talijanski i naposlijetku, u okviru Jugoslavije, hrvatski. Osvrnut ću se ekstenzivnije na ova dva posljednja.
Prisutnost talijanskih govornika u Rijeci već u 19. stoljeću postaje podlogom za talijanski iredentizam (pokret za „oslobođenjem“ i „otkupljenjem“ nacionalnog teritorija od stranog utjecaja). Milou van Hout iznosi hipotezu da se u drugoj polovici 19. stoljeća, razdoblju teritorijalnoga ujedinjenja talijanske nacije kulturnim sredstvima, talijanski iredentizam prema Rijeci također izražavao kao kulturni diskurs. To je odgovaralo lokalnom, talijanski govorećem stanovništvu jer se i samo zadovoljavalo njegovanjem talijanskoga jezika i kulture u gradu.
Kulturne preokupacije talijanskog iredentizma pripremile su i legitimizirale kasniju talijansku političku mobilizaciju. Njezin prvi čin bila je aneksacija grada od strane D’Annuzijevih avangardnih umjetnika i revolucionara (1919.-1920.); drugi čin odvio se 1924. pripojenjem fašističkoj Italiji. O ovoj prvoj puno se govorilo i pisalo u okviru Europske prijestolnice kulture Rijeka2020. Organizirana je i izložba u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja u Rijeci koja se primarno bavila razbarušenim pjesnikom D’Annunzijem i njegovim osvajačkim pothvatima (ljubavnim!). No, ono što je zanimljivije iz političko-društvene perspektive jest da je „otkupljenu“ Rijeku dana 8. 9. 1920. D’Annunzio proglasio slobodnim gradom-državom unutar talijanske države. Time je taj pjesnik i vojnik (Vanni D’Alessio) bio vrlo blizu zahtjeva lokalnih intelektualaca za autonomnim, multikulturnim i multinacionalnim gradom unutar šire države.
To se drastično promijenilo tijekom vladavine fašističke Italije u Rijeci. Njome počinje talijanizacija grada koji fašistima više nije zanimljiv sam po sebi, kao specifično mjesto tolerancije, multikulture i multijezičnosti nego isključivo kao ostvarenje nacionalnog sna o Velikoj Italiji (Milou van Hout). Tada započinje „kultura netrpeljivosti“ (Raoul Pupo) i uskrate prava na vlastiti jezik i izražavanje etnonacionalne pripadnosti nedominantnim skupinama, što će dovesti do sukcesivnih valova nasilja (tada i nakon Drugog svjetskog rata), ali ne i do planirane talijanizacije.
Drugi nacionalni period počinje pripajanjem grada socijalističkoj Jugoslaviji 1947. godine. Tada dolazi do značajnih demografskih promjena koje su konstitutivne za Rijeku kakvu danas poznajemo: talijansko, a s njim i brojno netalijansko stanovništvo napušta grad. Brojke su fascinantne i koliko sam uspjela razaznati još uvijek nedovoljno utvrđene. U gradu sa 36.887 osoba deklariranih kao Talijani u popisu 1936. (Purini, prema Marco Abram), nakon rata, u popisu 1953. samo 7.770 ih se tako deklariralo. Demografska slika grada, kojemu je nakon rata pripojen i obližnji Sušak, tada je drastično promijenjena: prije rata Talijani su činili više od dvije trećine stanovništva; nakon što je jugoslavenski režim poticao odlazak različitih vrsti potencijalnih „neprijatelja naroda“ i naseljavanje stanovnika iz drugih dijelova Jugoslavije, u demografski većinskoj poziciji našli su se Hrvati. U već spomenutom popisu stanovništva iz 1953. uz Talijane registrirano je 56.354 Hrvata, 4.748 Slovenaca i 4.028 Srba (Abram).
Unatoč drastičnoj promjeni jezične i etničke strukture stanovništva, i potpuno u nesuglasju s pritiskom na Talijane da se isele, neposredno nakon rata Komunistička partija Jugoslavije nastoji „spasiti“ ostatke riječkoga multikulturnog naslijeđa primijenjujući politiku tada još ambivalentnog koncepta bratstva i jedinstva na preostale Talijane (oslanjanjem na njihovo sudjelovanje u partizanskom pokretu) i na novodoseljene lijevo orijentirane radnike iz Italije. Prema Abramovu istraživanju tadašnja komunistička vlast naglašava potrebu da „nacionalna indiferentnost“ koja je karakterizirala Rijeku mora nestati „radi dobrobiti Talijana i Hrvata u ovoj regiji“ (sic!). Ona prezentira grad kao „grad Hrvata i Talijana“, u kojemu obje skupine mogu živjeti i razvijati svoje nacionalne kulture i svijest istodobno gradeći novu socijalističku kulturu. Manjinske kulturne institucije poput Circolo Italiano i Talijanske drame daju potporu tim politikama. Iz navedenoga istraživanja moglo bi se zaključiti da je komunistička vlast provodila ciljanu nacionalizaciju obiju skupina. Rezultat je definitivan raskid i kod jednih i kod drugih s neodređenim ili, možda bolje reći, manje isticanim i u svakodnevnom životu nevažnim nacionalnim identitetima, ali i davanje legitimiteta nacionalnim kulturama obaju naroda. No, to razdoblje kratko traje; legitimizirajući svoje postupke talijanizacijom Rijeke u fašističkom razdoblju, novi režim sve je više naginjao obnovi hrvatskoga identiteta u gradu i provodio je njegovu „intenzivnu kroatizaciju“ (Raoul Pupo) dok je talijansko stanovništvo, zadržavši svoje kulturne ustanove i pravo na školovanje na talijanskom jeziku, dobilo status nacionalne manjine. Isti status imale su i druge nacionalne skupine s iznimkom srpske, koja taj status dobiva u RH.
A što se dogodilo s poslijeratnim mnogobrojnim došljacima, Hrvatima, Slovencima, Srbima, Albanicima koji čine većinu današnjega stanovništva Rijeke? Stvorili su novi grad, sad pod imenom Rijeka i građansku kulturu socijalističkoga perioda. U razgovorima provedenima 2016. u sklopu priprema za projekt Europske prijestolnice kulture u Rijeci, obavljeno je šezdesetak razgovora s osobama s različitim migrantskim i životnim pričama o dolasku u Rijeku. Veći dio sugovornika, čije priče su predstavili Drago Župarić-Iljić i Barbara Matejčić, činili su tzv. ekonomski migranti koji su u Rijeku doseljavali nakon Drugoga svjetskog rata i njihove obitelji. Dolaze iz tadašnjih jugoslavenskih republika i zapošljavaju se kao radnici u brodogradilištima i u graditeljstvu, turizmu i ugostiteljstvu i trajno ostaju živjeti u Rijeci, koja tako postaje „Jugoslavija u malom“. Time su stvorene okolnosti da se u gradu njeguje multikulturnost i multijezičnost među različitim južnoslavenskim narodima. Kratak sažetak provedenoga istraživanja sugerira da ta mogućnost nije iskorištena odnosno da, ako je u jednom trenutku i realizirana, do danas je nestala.
Najveći dio došljaka-sugovornika kazao je da su pri dolasku bili voljni integrirati se u život grada, očekujući da će zbog lučke tradicije prihvata raznih imigranata biti dobrodošli. No, čak trećina smatra da im u nastojanju da se integriraju grad nije pružio gostoprimstvo. „Rijeka definitivno nije živa ni otvorena“, kazao je jedan sugovornik. Drugi, kasniji doseljenik u grad, je još izrazitije iskazao svoje nezadovoljstvo: „moje je iskustvo sadašnje Rijeke da je ona, de facto, jedan vrlo zatvoren grad za došljake…“. Župarić-Iljić i Matejčić zaključuju da je multikulturnost „naslijeđeno stanje“ grada, ali ne i vitalna javna politika gradskih vlasti. Multikulturnost se svodi na veća prava nekih manjinskih zajednica, dok, prema iskustvu jednoga Roma potpuno izostaje na svakodnevnoj razini života.
Ostaje nedoumica zašto se Rijeka u programu EPK-a brendirala kao „luka različitosti“ ako prihvaćanje različitosti u gradu više ne postoji? Kad je nestala riječka „Jugoslavija u malom“? Je li ikada zaživjela u svakodnevnim odnosima doseljenika raznoga podrijetla međusobno i sa starosjediocima ili je krilatica samo bila ideološki diskurs? Je li uopće u jugoslavenskom kontekstu bilo moguće rekreirati multikulturnost i multijezičnost kakve su postojale u prednacionalno doba? Je li EPK samo pokušao kapitalizirati „staru slavu“ nekad istinski tolerantnoga grada? Daljnje istraživanje trebalo bi pokušati odgovoriti na ta pitanja.
