IŠČI / TRAŽI:

FUTURES BLOG: Multikulturnost Rijeke 2 – nacionalizmi u 20. stoljeću i povijesni diskontinuiteti

FUTURES BLOG:  Multikulturnost Rijeke 2 –  nacionalizmi u 20. stoljeću i povijesni diskontinuiteti

Jasna Čapo

Multikulturnost Rijeke 2:  nacionalizmi u 20. stoljeću i povijesni diskontinuiteti

Iz prethodnoga je natpisa razvidno da je specifična, mogli bismo reći organski nastala multikulturnost (i multijezičnost) povijesno obilježje grada na Rječini. Ona je opstala u burnim društvenim i političkim događajima 19. i početka 20. stoljeća. Podrazumijevala je imigraciju  u grad radnika i zanatlija i industrijalaca i inih pripadnika viših klasa iz cijele Europe. Odolijevala je promjenama vladara, politika i devetnaestostoljetnim nacionalnim pokretima i postala temeljem zavičajnoga identiteta i lokalnoga/regionalnoga osjećaja pripadnosti građana. Istodobno, nadzavičajno određenje građana Rijeke, kao i općenitije stanovnika Istre i Kvarnera, bilo je složeno pitanje i kolebalo je između sukobljenih političkih ideja i programa i često se mijenjalo.

Na „zbrku“ nadzavičajnih određenja osvrnuo se Carlo, lik iz već spomenuta Fabrijevog Vježbanja života, doseljenik s talijanske obale Jadrana prisjećajući se promjena kojima je svjedočio otkako je početkom 19. stoljeća stigao u grad: „… njegovi sugrađani nazivali su se dvadeset i pete Illyirima, a samo godinu dana kasnije Hungarima, otočani i Senjani bili su te godine Dalmatae, dok su Primorci bili Illyri, kao što su se Illyirima nazivali i njegovi radnici iz Liburnije, ali su se zato oni što su dolazili iz unutrašnje Istre nazivali Istrianima! Dvadeset i šeste Riječani su bili Croatae, ali su se Kastavci, u kojih je dobavljao krutilo za lađarsku smolu, nazivali Illyrima. Četrdeset i sedme godine Illyrima su postali i svi Istrani i otočani, da bi dvije godine, to jest danas, četrdeset i devete, bili Croatae!“ (str. 69).

Uza te nestalnosti i nepostojanosti identifikacijskih odrednica lokalnoga stanovništva koje je govorilo hrvatskim jezikom, konstantnom je, čini se, ostajala zavičajna odrednica. Tako su se izjašnjavali i lokalni intelektualci. U stisci između talijanskih, mađarskih i slavenskih (ilirskih, hrvatskih) nacionalnih presizanja priklanjali su se tezi o multijezičnom i multinacionalnom karakteru grada te, kako je već spomenuto, predlagali konsocijalni model kulturne autonomije jezično-kulturnih skupina u gradu. Riječki osjećaj posebnosti i kasnija težnja za autonomnim statusom nakon raspada Austro-Ugarskoga carstva kao i rasprave o autonomnom statusu grada nakon Drugog svjetskog rata povezane su s njegovim posebnim statusom u Austro-Ugarskoj i s multijezičnom i multikulturnom stvarnošću i nemogućnošću da se građani jednostrano odrede i priklone jednoj od ponuđenih nacionalnih opcija—talijanskoj ili južnoslavenskoj (hrvatskoj). (Molim čitatelje za razumijevanje, ako sam možda, zbog nedovoljnog poznavanja kompleksne povijesne građe, požurila s tom hipotezom.)

Srednjoeuropski nacionalizmi i iz njih nastale nacionalne monoetničke države teško se nose s multikulturnosti, multijezičnosti i nepostojanosti etnokulturnih granica u Rijeci. Njihove su ideologije drugačije; oni simplificiraju kompleksnost i pluralnost identiteta lokalnih zajednica pokušavaju ih svesti na zajednički, nacionalni nazivnik. Umjesto konsocijalnog društvenog modela oni teže dominaciji jedne nacije nad drugom i priključivanju teritorija nastanjenih članovima nacije. U Rijeci su djelovala tri nacionalizma: mađarski, talijanski i naposlijetku, u okviru Jugoslavije, hrvatski.  Osvrnut ću se ekstenzivnije na ova dva posljednja.

Prisutnost talijanskih govornika u Rijeci već u 19. stoljeću postaje podlogom za talijanski iredentizam (pokret za „oslobođenjem“ i „otkupljenjem“ nacionalnog teritorija od stranog utjecaja). Milou van Hout iznosi hipotezu da se u drugoj polovici 19. stoljeća, razdoblju teritorijalnoga ujedinjenja talijanske nacije kulturnim sredstvima, talijanski iredentizam prema Rijeci također izražavao kao kulturni diskurs. To je odgovaralo lokalnom, talijanski govorećem stanovništvu jer se i samo zadovoljavalo njegovanjem talijanskoga jezika i kulture u gradu.

Kulturne preokupacije talijanskog iredentizma pripremile su i legitimizirale kasniju talijansku političku mobilizaciju. Njezin prvi čin bila je aneksacija grada od strane D’Annuzijevih avangardnih umjetnika i revolucionara (1919.-1920.); drugi čin odvio se 1924. pripojenjem fašističkoj Italiji. O ovoj prvoj puno se govorilo i pisalo u okviru Europske prijestolnice kulture Rijeka2020. Organizirana je i izložba u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja u Rijeci koja se primarno bavila razbarušenim pjesnikom D’Annunzijem i njegovim osvajačkim pothvatima (ljubavnim!). No, ono što je zanimljivije iz političko-društvene perspektive jest da je „otkupljenu“ Rijeku dana 8. 9. 1920. D’Annunzio proglasio slobodnim gradom-državom unutar talijanske države. Time je taj pjesnik i vojnik (Vanni D’Alessio) bio vrlo blizu zahtjeva lokalnih intelektualaca za autonomnim, multikulturnim i multinacionalnim gradom unutar šire države.

To se drastično promijenilo tijekom vladavine fašističke Italije u Rijeci. Njome počinje talijanizacija grada koji fašistima više nije zanimljiv sam po sebi, kao specifično mjesto tolerancije, multikulture i multijezičnosti nego isključivo kao ostvarenje nacionalnog sna o Velikoj Italiji (Milou van Hout). Tada započinje „kultura netrpeljivosti“ (Raoul Pupo) i uskrate prava na vlastiti jezik i izražavanje etnonacionalne pripadnosti nedominantnim skupinama, što će dovesti do sukcesivnih valova nasilja (tada i nakon Drugog svjetskog rata), ali ne i do planirane talijanizacije.

Drugi nacionalni period počinje pripajanjem grada socijalističkoj Jugoslaviji 1947. godine. Tada dolazi do značajnih demografskih promjena koje su konstitutivne za Rijeku kakvu danas poznajemo: talijansko, a s njim i brojno netalijansko stanovništvo napušta grad. Brojke su fascinantne i koliko sam uspjela razaznati još uvijek nedovoljno utvrđene. U gradu sa 36.887 osoba deklariranih kao Talijani u popisu 1936. (Purini, prema Marco Abram), nakon rata, u popisu 1953. samo 7.770 ih se tako deklariralo. Demografska slika grada, kojemu je nakon rata pripojen i obližnji Sušak, tada je drastično promijenjena: prije rata Talijani su činili više od dvije trećine stanovništva; nakon što je jugoslavenski režim poticao odlazak različitih vrsti potencijalnih „neprijatelja naroda“ i naseljavanje stanovnika iz drugih dijelova Jugoslavije,  u demografski većinskoj poziciji našli su se Hrvati. U već spomenutom popisu stanovništva iz 1953. uz Talijane registrirano je 56.354 Hrvata, 4.748 Slovenaca i 4.028 Srba (Abram).

Unatoč drastičnoj promjeni jezične i etničke strukture stanovništva, i potpuno u nesuglasju s pritiskom na Talijane da se isele, neposredno nakon rata Komunistička partija Jugoslavije nastoji „spasiti“ ostatke riječkoga multikulturnog naslijeđa primijenjujući politiku tada još ambivalentnog koncepta bratstva i jedinstva na preostale Talijane (oslanjanjem na njihovo sudjelovanje u partizanskom pokretu) i na novodoseljene lijevo orijentirane radnike iz Italije. Prema Abramovu istraživanju tadašnja komunistička vlast naglašava potrebu da „nacionalna indiferentnost“ koja je karakterizirala Rijeku mora nestati „radi dobrobiti Talijana i Hrvata u ovoj regiji“ (sic!). Ona prezentira grad kao „grad Hrvata i Talijana“, u kojemu obje skupine mogu živjeti i razvijati svoje nacionalne kulture i svijest istodobno gradeći novu socijalističku kulturu. Manjinske kulturne institucije poput Circolo Italiano i Talijanske drame daju potporu tim politikama. Iz navedenoga istraživanja moglo bi se zaključiti da je komunistička vlast provodila ciljanu nacionalizaciju obiju skupina. Rezultat je definitivan raskid i kod jednih i kod drugih s neodređenim ili, možda bolje reći, manje isticanim i u svakodnevnom životu nevažnim nacionalnim identitetima, ali i davanje legitimiteta nacionalnim kulturama obaju naroda.  No, to razdoblje kratko traje; legitimizirajući svoje postupke talijanizacijom Rijeke u fašističkom razdoblju, novi režim sve je više naginjao obnovi hrvatskoga identiteta u gradu i provodio je njegovu „intenzivnu kroatizaciju“ (Raoul Pupo) dok je talijansko stanovništvo, zadržavši svoje kulturne ustanove i pravo na školovanje na talijanskom jeziku, dobilo status nacionalne manjine. Isti status imale su i druge nacionalne skupine s iznimkom srpske, koja taj status dobiva u RH.

A što se dogodilo s poslijeratnim mnogobrojnim došljacima, Hrvatima, Slovencima, Srbima, Albanicima koji čine većinu današnjega stanovništva Rijeke? Stvorili su novi grad, sad pod imenom Rijeka i građansku kulturu socijalističkoga perioda. U razgovorima provedenima 2016. u sklopu priprema za projekt Europske prijestolnice kulture u Rijeci, obavljeno je šezdesetak razgovora s osobama s različitim migrantskim i životnim pričama o dolasku u Rijeku. Veći dio sugovornika, čije priče su predstavili Drago Župarić-Iljić i Barbara Matejčić, činili su tzv. ekonomski migranti koji su u Rijeku doseljavali nakon Drugoga svjetskog rata i njihove obitelji. Dolaze iz tadašnjih jugoslavenskih republika i zapošljavaju se kao radnici u brodogradilištima i u graditeljstvu, turizmu i ugostiteljstvu i trajno ostaju živjeti u Rijeci, koja tako postaje „Jugoslavija u malom“. Time su stvorene okolnosti da  se u gradu njeguje multikulturnost i multijezičnost među različitim južnoslavenskim narodima. Kratak sažetak provedenoga istraživanja sugerira da ta mogućnost nije iskorištena odnosno da, ako je u jednom trenutku i realizirana, do danas je nestala.

Najveći dio došljaka-sugovornika kazao je da su pri dolasku bili voljni integrirati se u život grada, očekujući da će zbog lučke tradicije prihvata raznih imigranata biti dobrodošli. No, čak trećina smatra da im u nastojanju da se integriraju grad nije pružio gostoprimstvo. „Rijeka definitivno nije živa ni otvorena“, kazao je jedan sugovornik. Drugi, kasniji doseljenik u grad, je još izrazitije iskazao svoje nezadovoljstvo: „moje je iskustvo sadašnje Rijeke da je ona, de facto, jedan vrlo zatvoren grad za došljake…“. Župarić-Iljić i Matejčić zaključuju da je multikulturnost „naslijeđeno stanje“ grada, ali ne i vitalna javna politika gradskih vlasti. Multikulturnost se svodi na veća prava nekih manjinskih zajednica, dok, prema iskustvu jednoga Roma potpuno izostaje na svakodnevnoj razini života.

Ostaje nedoumica zašto se Rijeka u programu EPK-a brendirala kao „luka različitosti“ ako prihvaćanje različitosti u gradu više ne postoji? Kad je nestala riječka „Jugoslavija u malom“? Je li ikada zaživjela u svakodnevnim odnosima doseljenika raznoga podrijetla međusobno i sa starosjediocima ili je krilatica samo bila ideološki diskurs? Je li uopće u jugoslavenskom kontekstu bilo moguće rekreirati multikulturnost i multijezičnost kakve su postojale u prednacionalno doba? Je li EPK samo pokušao kapitalizirati „staru slavu“ nekad istinski tolerantnoga grada? Daljnje istraživanje trebalo bi pokušati odgovoriti na ta pitanja.

Projekt financira Hrvatska zaklada za znanost

Projekt financira Hrvatska zaklada za znanost

www.hrzz.hr
Projekt financira  Agencija RS za raziskovanje

Projekt financira Agencija RS za raziskovanje

www.arrs.si
Ustanova nositelj projekta: Institut za etnologiju i folkloristiku

Ustanova nositelj projekta: Institut za etnologiju i folkloristiku

www.ief.hr
Sodelujoča organizacija: Fakulteta za humanistične študije Univerza na Primorskem

Sodelujoča organizacija: Fakulteta za humanistične študije Univerza na Primorskem

www.fhs.upr.si/sl
Sodelujoča organizacija: Inštitut za novejšo  zgodovino

Sodelujoča organizacija: Inštitut za novejšo zgodovino

www.inz.si
Nosilec projekta:  ZRC SAZU, Inštitut za slovensko narodopisje

Nosilec projekta: ZRC SAZU, Inštitut za slovensko narodopisje

https://isn2.zrc-sazu.si/sl#v
Suradna institucija: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju

Suradna institucija: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju

www.ffzg.unizg.hr/etno