Langugae SWITCH
Jasna Čapo
Multikulturnost Rijeke 3: EPK i pokušaj osnaživanja različitosti za budućnost
(listopad 2021.)
Vidjeli smo kako se multikulturnost različito shvaćala/realizirala u praksi u kompleksnoj riječkoj povjesnici. U prednacionalno doba realizirala se kao tolerantni suživot u svakodnevici jezično i kulturno različitih skupina, pri čemu su se stanovnici služili većim brojem idioma/jezika. Njezin specifikum bilo je fijumanstvo. Kao jezično-kulturna, ali ne i etnička odrednica gradskih stanovnika (s klasnim aspektima, v. Krešimir Sučević Međeral) fijumanstvo, u funkciji dominantne identitetne kategorije građana Rijeke, dugo se održalo odolijevajući nacionalizirajućim projektima mađarskoga, talijanskoga i hrvatskoga nacionalizma. Čini se da je konačan udarac povijesna riječka multikulturnost dobila u socijalističkoj Jugoslaviji. Jezično-kulturne razlike se tada etniciziraju i hijerarhiziraju kroz institucionalizaciju tzv. konstitutivnih naroda i manjinskih narodnosti u socijalističkim republikama. No, istodobno, državni nadnacionalni okvir stvorio je kontekst u kojemu su riječka multijezičnost, multikulturnost i multireligioznost imale priliku za redefiniciju i nove prakse u svakodnevnici koju su u Rijeci tada mahom činili Hrvati (iz različitih dijelova Hrvatske), Slovenci, Srbi i Bosanci. Razgovori s poslijeratnim doseljenicima u Rijeku spomenuti u drugom nastavku ove serije natpisa o Rijeci upućuju na zaključak da je ta šansa propuštena. Može se alternativno pretpostaviti da, ako nekada i jest bila iskorištena i novodoseljeno je stanovništvo razvilo neke oblike uzajamne tolerancije i suživota, danas oni više nisu neupitni. Unatoč tome u Hrvatskoj, pa i među Riječanima samima, postoji predodžba o tolerantnoj Rijeci, ili kako je kazala jedna Kanađanka, recentna doseljenica u Rijeku, „Je li Rijeka tolerantna? Da, u odnosu na ostatak Hrvatske“.
Kako onda riješiti zagonetku da su kreatori Europske prijestolnice kulture Rijeka 2020 gradili svoj program na idejama „tradicije tolerancije kao fundamentalne vrijednosti“, Rijeke kao „liberalnoga i otvorenoga grada koji se uvijek opirao diskriminaciji“, utemeljivši svoj slogan kao „Rijeka 2020 – luka različitosti“? S jedne strane, EPK se u povijesnom smislu itekako imao na što osloniti; autori projekta, dakle, nisu lagali. S druge strane, zasigurno su u sloganu različitosti i s njima vezanima atributima prepoznali atraktivnu temu koja bi im mogla osigurati naslov europske prijestolnice kulture te predstaviti/pozicionirati Rijeku u međunarodnim razmjerima kao otvoren i tolerantan post-nacionalan grad. Možemo pretpostaviti i da su na svoje građane željeli djelovati pedagoški i podučiti ih o njihovom impresivnom multikulturnom (i industrijskom) nasljeđu. Da je intencija oslanjanja na prošlost mogla bila inspirirana edukacijom potvrđuje i uvodni tekst prijavne knjige EPK-a (bidbook) koji započinje podnaslovom „Rijeka je naučila lekciju o različitosti“. Naposljetku, podsjećanjem Riječana i cijele Hrvatske na zanimljivu i, iz današnje dominantno nacionalne perspektive sagledavanja društvenih odnosa, intrigantnu multikulturnu prošlost kreatori programa EPK-a željeli su djelovati za budućnost, lokalno i u Europi „koja počinje sumnjati u svoje temeljne vrednote otvorenosti, različitosti i tolerancije … i oživjeti buduću nadu“. Oslonjen na bogato povijesno iskustvo raznolikosti, tolerancije, isticanja zavičajnoga na uštrb nacionalnih identiteta i migracija, program EPK je Rijeci 2020 namijenio ulogu učiteljice europskih nacija o temeljnim vrednotama na kojima je utemeljena EU.
Razgovori s Fijumanima potvrđuju neke od tih pretpostavki. Naši sugovornici Fijumani izrazili su zadovoljstvo činjenicom da se vezano za EPK puno govorilo o prošlosti i o nekadašnjoj multikulturnoj Rijeci (ali i kritiku da programska ekipa EPK nije prihvatila njihove prijedloga projekata za EPK). Time su sami Fijumani dobili vidljivije mjesto u gradu, a današnji stanovnici mogli su ponešto i naučiti o industrijskome značaju grada u doba kada je fijumanstvo cvjetalo. Jedna je sugovornica, distancirajući se od današnjih sugrađana te implicitno kritizirajući današnji grad, uskliknula: „Pa mi, Fijumani, smo im izgradili Rijeku!“. Jedan drugi sugovornik pak, u Pehlinu, nekad mjestu na periferiji grada, a danas jednoj od gradskih četvrti, kazao je kako je osjećao ogroman ponos pri svečanom otvaranju EPK-a, ne samo zbog njegove velebnosti nego i zbog činjenice da je upravo Rijeka bila izabrana prezentirati Hrvatsku kao EPK 2020. EPK je kod većine naših dosadašnjih sugovornika u Rijeci probudio lokalpatriotski ponos. (Ne mogu ne spomenuti da su neki bili potpuno ravnodušni prema njemu.) Lokalpatriotizam je oživio zavičajni model pripadnosti koji je u 19. stoljeću dominirao među gradskim stanovništvom. Građani grada u kojemu je propast nekad uspješnih industrija obilježila recentnu prošlost u EPK-u su nazreli nadu za budućnost. I to unatoč tome što je program EPK realiziran u znatno reduciranoj formi, za što se ne može kriviti samo pandemija virusa COVID-19 već i razni problemi što su se pojavili tijekom implementacije projekta. No, o tome još ne mogu informirano govoriti, pa ću se stoga u nastavku osvrnuti samo na dva realizirana programa vezana uz teme različitosti i multikulturnosti kojima se bave ovi natpisi.
Izložba Sedam lica grada u riječkoj Galeriji Kortil bila je dio programskog pravca „Doba moći – Rijeka EPK 2020“, no lijepo se uklopio i u temu različitosti. Kustosica Katarina Podobnik je željela da angažirani umjetnici tematiziraju „heterogenost arhitektonskog i multikulturnost društvenog nasljeđa kao glavno obilježje suvremenoga riječkog identiteta“ (Gloria Fabijanić Jelović). Odabrano je sedam političkih razdoblja ključnih za noviju riječku povijest u razdoblju od posljednjih stotinu godina: Austro-Ugarska Monarbija, Slobodna Država Rijeka, Talijanska Regencija Kvarnera, Kraljevina Italija i Kraljevina Jugoslavija (zajedno prikazane kroz nebodere izgrađene u dva u prošlosti odvojena grada, Rijeke i Sušaka), Njemački Reich, SFR Jugoslavija i Republika Hrvatska. Odabirom jednoga snažnoga povijesnoga mjesta, ideje ili građevine iz svakoga razdoblja umjetnici su bili pozvani promišljati i interpretirati njihova značenja. Fabijanić Jelović završava prikaz izložbe zaključkom da je riječ o odličnom „edukacijskom putokazu“ da građani i posjetitelji iz drugih gradova upoznaju riječku povijest. Time potvrđuje moje pretpostavke da je jedna od intencija EPK-a bila edukacija građana.
Program „Zajedno u različitosti“ i programski pravac „27 susjedstava“ željeli su potaknuti razumijevanje i toleranciju u društvu. Uključivali su različite tipove aktivnosti u kojima je, između ostaloga, naglasak stavljen na participaciju građana, s ciljem da se građani osnaže i preuzmu buduće inicijative u izgradnji tolerancije i lokalnoga zajedništva. Jedna od aktivnosti planirana je u već spomenutom gradskom naselju Pehlin, naselju koje u Rijeci zauzima marginalni položaj, i u praktičnom (razni infrastrukturni problemi) i u simboličkom smislu (Nevena Škrbić Alempijević). Pehlin je odabran jer u njemu uz hrvatsko stanovništvo žive Romi i djeluju Česi (tu je lociran Češki dom T. G. Masaryka), a u novije doba na njegovu rubu izgrađeni su džamija i Islamski centar. U naselju sa 5.500 stanovnika, u neposrednom susjedstvu očito vlada znatna etnokulturna i religijska raznolikost. Osim toga, populacija je heterogenog podrijetla. Osim autohtonoga čakavskoga stanovništva tu žive imigranti pristigli nakog Drugog svjetskog rata iz Slavonije, Dalmacije, Like, Bosne i Hercegovine. Bez obzira na te razlike u geografskom podrijetlu, etniji/naciji ili religiji, stanovnici iskazuju uzajamnu toleranciju, no ne ulaze u veće interakcije i ne tvore zajednicu, zaključila je Nevena Škrbić Alempijević u istraživanju rađenom za potrebe evaluacije EPK-a. Pogotovo nema zajedničkih aktivnosti koje bi se provodile u suradnji s romskom populacijom. Pače, u romski dio naselja se prešutnim sporazumom niti ne ulazi, a i stanovnici sami svjesni su romske izoliranosti unutar naselja. Iako je romsko naselje usred Pehlina, i fizički nije odvojeno, društvenim je pravilima ustanovljena njegova segregacija od ostatka naselja i njegovih stanovnika. Uz ogradu da je naše istraživanje interkacija među Pehlinarima tek na začetku, i da smo do sada pretežno razgovarali sa starosjediocima Hrvatima i članovima društva Češka beseda, čini mi se da EPK aktivnosti, usmjerene ponajviše na susrete i predstavljanje folklornih elemenata nekoliko etničkih skupina u naselju (Hrvati, Romi, Česi), nisu uspjele potaknuti veću interakciju Roma i ostaloga stanovništva.
Nemam čvrstoga zaključka o riječkoj multikulturnosti, otvorenosti i tolerantnosti danas. Ovi natpisi su mi poslužili za rezimiranje dosad pročitanoga i uočenoga tijekom istraživačkih posjeta gradu. U daljnjem istraživanju trebalo bi propitati pojmove tolerancije, otvorenosti, prihvaćanja različitosti i drugosti, povijesnih i sadašnjih oblika multikulturnosti u Rijeci. Trebalo bi više pažnje posvetiti praksama kroz koje se tolerancija i otvorenost prema drugosti realiziraju. Čini mi se da se pritom treba odmaknuti od etničkog/nacionalnog očišta koje dominira u istraživanjima pluralnih društava i zajednica i inzistira na nacionalnim određenjima kao primarnima. Jer u Rijeci su brojčano dominantni Hrvati izrazito heterogeni, i u smislu vremena i duljine naseljavanja („starosjedilac“ je relativan pojam!) i u smislu geografskoga podrijetla. Ako nas je riječki povijesni primjer nečemu naučio, onda je to poroznost etnonacionalnih identiteta s jedne strane i važnost zavičajnoga identiteta. Moguće je da je upravo zbog šarolikosti riječkoga stanovništva zavičajni identitet i nadalje važan, jer predstavlja jedini mogući zajednički nazivnik u tom šarenilu, a politička stranka na vlasti već desetljećima inzistira na drugačijosti Rijeke spram ostatka Hrvatske.
Na kraju, prilikom pisanja ovoga teksta, ljubaznošću Zorana Čiče doznala sam da je 23. 10. na svome portalu izvjesni Mario Mihaljević, stanovnik Rijeke, napisao „Neki gradovi te tjeraju da se u njima utopiš, a Rijeka da se uklopiš“. Zapis tumačim kao pohvalu riječkoj različitosti i multikulturnosti. No, kako je pehlinski slučaj pokazao, multikulturnost može imati i svoje negativne strane, ako ne rezultira komunikacijom i interakcijom ljudi koji zajedno žive.
