FUTURES BLOG: Otočne priče: Susak – privrženost Amerikanaca otoku

Jasna Čapo

Otočne priče: Susak 2 – privrženost Amerikanaca otoku

(rujan 2025.)

(Naslovna fotografija: Hrvatska i američka zastava na jednoj kući na Susku, snimila J. Čapo 2024.)

U prethodnoj je otočnoj priči spomenuto kako zbog sve lošijih gospodarskih prilika, većina Suicana 1960-ih iseljava. Do masovnoga iseljavanja dolazi zbog vinogradarske specijalizacije na malim posjedima, planske poljoprivrede i državnih ograničenja otkupnih cijena vina, zatvaranja tvornice prerade ribe na otoku i brodogradilišta na obližnjem Lošinju (Julijano Sokolić i Nenad Starc). „Opresija komunističkoga režima“, kao i procjena o manjku obrazovnih i općenito ekonomskih prilika za djecu (iz kazivanja iseljenika) dodatni su razlozi iseljavanja. Nekada najgušće naseljeni otok sjevernojadranskoga arhipelaga tako je, u samo deset godina, između 1961. i 1971., izgubio 900 stanovnika (sa 1.199 spao je na 323!) (Vid Kovačić i Mario Bara). 

Prazan otok zatječe ekipa slovenskoga snimatelja, scenarista, montažera i redatelja Karpa Aćimovića Godine koja početkom 1970-ih tu snima kratki eksperimentalni film, Ksenija na gostovanju (1974.). Koristeći Susak kao kulisu, film prati hermetičnu priču Ksenije Hribar, dugogodišnje balerine London Contemporary Dance Company dok petnaestak starijih žena odjevenih u svakodnevnu tradicijsku nošnju statira ulicama napuštenoga Gornjega Sela, prolazeći i gledajući balerinin ples. Njihova nošnja je dulja, tamna, primjerena dobi i statusu udovica ili majki čiji su sinovi poginuli, i to ni manje ni više, prema kazivanju samoga redatelja, u vijetnamskome ratu u koji su bili regrutirani nakon dolaska u SAD. Prikazuje se i njihov usamljenički život na otoku: žene se okupljaju uz crkvu ili kartaju, a vidi se i skupina djece kako trči praznim Gornjim Selom i pjeva rođendansku pjesmu jednome dječaku. Pjesma je otpjevana na engleskom; navodno su se na rođendan i za vrijeme snimanja filma „Amerikanci“ zatekli na otoku. Pola stoljeća nakon nastanka, film je u organizaciji lokalne udruge Salbun po prvi puta prikazan na Susku krajem srpnja 2024., pred brojnim gledateljima (koliko sam mogla prosuditi uglavnom vikendašima i turistima) na trgu ispred crkve Sv. Nikole u Gornjem Selu.

Krajem srpnja 2024., međutim, Susak nije bio prazan. Mjesto koje smo samo godinu dana prije, krajem kolovoza, zatekli uglavnom praznim, u srpnju je bilo prilično živahno. Uz vikendaše i turiste ovdje se nalazio i oveći broj Amerikanaca. Pogotovo su bili uočljivi tijekom nedjeljne mise i u večernjem šušuru za Dan iseljenika, ili za vrijeme vrućih popodneva u Klubu iseljenika. Zašto i nakon šest ili sedam desetljeća od odlaska, nakon što su dvije generacije rođene u Americi, Suičani i njihovi potomci posjećuju svoju (pra)postojbinu?

Razloge iseljenika samih možemo lakše razumjeti. Otišli su kao mladi ljudi ili djeca, neki u dramatičnim okolnostima bijega u američke luke s brodova kojima su plovili ili barkom preko Jadrana u Italiju, nakon čega su u talijanskim prihvatilištima možda i nekoliko godina čekali useljeničku vizu za Ameriku (kao uostalom i drugi prebjezi iz Jugoslavije, Tatjana Šarić). Kći jednoga iseljenika je s emocijama i divljenjem postavila retoričko pitanje: „Znaš li koliko treba hrabrosti da se spremi i napusti otok?“. Ta herojska putovanja ostala su u neizbrisivnom sjećanju iseljenika, a kazivanja o njima su prenesena i na potomke. Neki su s roditeljima otišli u adolescentskoj dobi i vrlo dobro se sjećaju Suska pa su kao i njihovi roditelji emocionalno vezani za formativno razdoblje života na otoku; „vuče nas tu, tu smo se rodili“, objasnilo je nekoliko iseljenika koji i nakon pet desetljeća redovito, svake ili svake druge godine, posjećuju otok. Neki dolaze i nekoliko puta godišnje, primjerice ljeti i u lov liganja u studenom. Osim u nekoliko slučajeva, trajnoga povratka i nastanjivanja na otoku nema. Suičani prakticiraju sezonski come back na višetjedni godišnji odmor ili, ako su umirovljenici, cirkularno kretanje između SAD-a i Hrvatske, s višemjesečnim boravkom na otoku. To je, uostalom, i najčešća praksa hrvatskih iseljenika i drugdje na obali.

Na Susku su iseljenici uredili roditeljsku kuću ili su kupili drugu, najčešće u Donjem Selu koje im je praktičnije za svakodnevni život (ovdje je jedina trgovina na otoku, pošta, škola, velika pješčana plaža, Klub iseljenika, pristanište brodova, itd.), a kretanje lakše jer je cijelo naselje u jednoj razini (Gornje i Donje Selo povezuje 150-ak stepenica, a prijevoznih sredstava, osim kariola, nema na otoku). Donje Selo kroz cijelo 20. stoljeće figurira kao centar mjesta, i u rezidencijalnom, institucionalnom i uslužnom smislu. U Gornjemu zimi živi tek nekoliko obitelji, a par iseljenika samo sezonski; drugi su iz praktičnih razloga preselili u Donje Selo, gdje je otvorena i kapelica kako se stariji ljudi ne bi morali penjati do župne crkve koja, zajedno s grobljem, upućuje na nekadašnji značaj Gornjega Sela kao središta.

Različiti su razlozi posjeta potomaka iseljenika, prve generacije rođene u Americi i njihove djece. Određuju ih okolnosti obiteljskoga života u Americi i mladenačka iskustva: jesu li sami ili s roditeljima dolazili u posjet na otok; jesu li tu boravili dulje vrijeme; kada su prvi puta posjetili otok i koliko često su kasnije dolazili; je li obitelj zbog nekog razloga (ekonomske situacije, separacije roditelja, neke obiteljske tragedije) izbjegavala dolazak na otok, i slično. Obiteljske i pojedinačne migracijske priče vrlo su različite; no svima je zajednički ishod—ljubav prema otoku i želja da ga posjećuju koliko mogu. Neke osobe od malena imaju iskustvo posjeta pa je za njih Susak kao mjesto „ljetnih praznika“ postao „drugi dom“ (Jasna Čapo). Druge za otok veže vrijeme provedeno s bakom/djedom, pa tako i oni dijele nostalgiju iseljeničkih generacija prema davno prohujalom vremenu i emociju prema precima čije počivalište posjećuju na dobro održavanom groblju. U opreci s „moralno korumpiranim i nasilnim društvom“ u Americi, Susak se doživljava i kao mjesto „snažnih moralnih i vjerskih vrijednosti“ koje prva generacija rođena u iseljeništvu želi prenijeti i usaditi svojoj djeci kako bi postali „bolji ljudi“ i nosili se sa izazovima američkoga života (iz kazivanja). Djeci pak, tj. drugoj generaciji rođenoj u Americi, otok prije svega znači slobodu i blisko druženje s članovima proširene obitelji. Doista, u nekim obiteljima se na nedjeljnom ručku okupljaju brojni rođaci; u drugima braća i sestre i njihove obitelji dijele stambeni prostor s roditeljima tijekom boravka na otoku. Stoga je otok i mjesto intimnoga upoznavanja članova šire obitelji, učvršćivanja obiteljskoga zajedništva te učenja od starijih o otočnim tradicijama. Privatne obiteljske fešte vezane uz procesiju križeva ili Dan iseljenika (v. Susak 1—iseljeničke fešte), ili na javnom mjestu (npr. tik uz pješčanu uvalu Spiaza jednoga se poslijepodneva skupina Amerikanaca družila uz prase na ražnju) stvaraju zajednička iskustva i učvršćuju obiteljske/rodbinske veze.

Susak je i mjesto upoznavanja i sklapanja prijateljstva među mladim Amerikancima. Neki su se upoznali tek na otoku. Naime, Amerikanci se na otoku uglavnom druže „između sebe“, jer komunikacija s otočanima koji nemaju iseljeničko iskustvo „ne ide, Amerikanci se ne mogu spojiti s ostalima“, kazala je jedna iseljenica. „Držimo se skupa“, kazala je druga. Premda to nije pravilo, jer su na otoku su nastala i prijateljstva izvan američkoga kruga, s domicilnim Suičanima ili austrijskim vikendašima, na Susku se ipak dominantno reproducira isključivost društvenih i obiteljskih veza prve generacije iseljenika u Americi: dok su tamo godinama nakon useljenja živjeli u susačkom zavičajnom balonu, kao susački otok u američkom moru, kad se okupe na Susku, potomci iseljenika, tj. prva i druga generacija rođena u SAD-u, na otoku prakticiraju nekadašnju isključivost svojih roditelja i djedova i baka u SAD-u time što preferiraju vrijeme provoditi u transnacionalnoj enklavi. Zavičajni balon više ne funkcionira u SAD-u, jer su se obitelji raspršile i amerikanizirale; na Susku enklava se ponovno stvara kao specifičan američki iseljenički balon ljudi sličnih iskustava života u SAD-u (i zajedničkoga jezika, engleskoga!) koji dijele podrijetlo s otoka. Na fizičkom otoku formira se zaseban društveni „otok“ Amero-Suščana. Bivanjem na otoku grade nova sjećanja i okupljaju se kao zajednica. Susreti i okupljanja na Susku za američke iseljenike su istodobno i dragocjeno obiteljsko vrijeme, vrijeme širega društvenoga povezivanja, vrijeme učenja o obiteljskoj prošlosti, usvajanja tradicijskih vrijednosti i osnaživanja privrženosti otoku. Tako se izgrađuje specifičan američko-susački identitet. Ti su procesi učinkoviti jer se odvijaju na pozadini ljetnoga odmora i uživanja, daleko od američke „brzine i hektike“. Stoga ne iznenađuje da iseljenici osjećaju snažnu povezanost s otokom i da se redovito sezonski vraćaju.

Ljubav prema otoku s kojega su potekli njezini roditelji, jedna sugovornica rođena u SAD-u opisuje kao rezultat nenadanog uvida koji je imala prilikom prvog dolaska na otok 1980-ih. Tada petnaestogodišnja djevojka bila je zaprepaštena otokom bez vode i kućom bez tuša u kupaonici, ljuta na roditelje jer su je doveli ovamo. No, u jednome trenutku, skromne uvjete iz kojih potječu njezini roditelji, njihov i njezin život u SAD-u „koji je zaglavio između dviju kultura“ vidjela je u drugom svjetlu; pogled na Susak prilikom povratka s izleta na Lošinj, naučio ju je „poniznosti“: „Odjednom me pogodilo. Sad znam zašto su moji roditelji učinili to što su učinili. Počela sam cijeniti ono što imam, i što su nam roditelji omogućili. I to je bilo to. I sad se ježim od pomisli na taj trenutak. I točno se sjećam što sam tada nosila—majicu s tratinčicama na njoj. Kad se na brodu ukazao Susak, bio je to kao buđenje, i od tada želim stalno dolaziti ovamo i postala sam ponosna što sam Hrvatica“. Slične iskaze o dubokim uvidima čula sam od brojnih potomaka iseljenika, iz Amerike, Australije, Njemačke ili Francuske. Svima je zajednički iracionalan i neobjašnjiv osjećaj i prepoznavanje iskonske veze i pripadnosti mjestu i ljudima koje osoba nikad prije nije vidjela osim na fotografiji. Ovakvi iskazi o „krvi i tlu“ u podlozi su kritiziranih primordijalističkih tumačenja etničkoga identiteta. Međutim, ne može se osporiti da su za neke iseljenike/potomke iseljenika konstitutivni za stvaranje osjećaja pripadnosti, baš kao što su to i dijeljena iskustva susretanja i druženja na otoku. Naposlijetku, to je i drastična razlika između života na Susku i američkih gradića države New Jersey: „Ovo je kao naš privatni otok. Tako je lijep. Takvoga mora nema nigdje. Nema posla, nema stresa, nema prometa. Osim toga, obožavam provesti tri tjedna s bakom i djedom“, kazala je jedna mlada djevojka iz treće generacije iseljenika (druge rođene u SAD-u).