Langugae SWITCH
Jasna Čapo
Otočne priče: Susak 3 – iseljeničke i lokalne vizije budućnosti
(Naslovna fotografija: Izložba nošnji u Udruzi Salbun, snimila J. Čapo 2024.)
U tradiciji dobrotvornoga društva Sansegota St. Nicholas Society of Sansego, godine 2018. osniva se udruga Helping Hands for Susak, kojoj su na čelu pripadnici druge generacije iseljenika (tj. potomci iseljenika, rođeni u SAD-u). S ciljem održanja otočne zajednice u SAD-u i prikupljanja sredstava za poboljšanje uređenosti otoka dva ili tri puta godišnje organiziraju događanja na kojima se okupi oko 150-200 ljudi, suščanskih iseljenika u državi New Jersey. U samo nekoliko godina od osnivanja, udruga je prikupila novac za održavanje puta do groblja, obnovu župnoga stana i manje popravke na crkvi, te nabavku šatora za održavanje priredbi na otoku (u dogovoru s lokalnom udrugom mladih Salbun). Najveća investicija koju su do sada realizirali je postavljanje skulpture „Sujčanice“ (2022.), žene odjevene u svakodnevnu tradicijsku radnu odjeću s kablićem grožđa na glavi. Kao inspiracija i poticaj za postavljanje lika susačke žene poslužile su skulpture u drugim gradovima, npr. zagrebačka kumica (iz kazivanja). Odabir lika otočanke nije slučajan; žena u narodnoj nošnji zaštitni je znak otoka i iskazuje duboku vezu iseljenika s baštinom, a, objasnile su članice udruge, ima i dodatno značenje odricanja i mukotrpnoga rada otočnih žena, njihovih majki i baka. Stoga je i odjevena u stariju (radnu) odjeću, po susacku, a ne u noviju šarenu i kratku verziju kamizota po losinjsku (Jelka Radauš Ribarić). Decentna skulptura postavljena je na ulazu u središte Donjega Sela, na velikome praznom prostoru u trokutu između pošte/kluba iseljenika, škole i prvih seoskih kuća. Okružena je pločama s imenima i prezimenima donatora, američkih iseljenika i njihovih potomaka, a uz nju je Turistička zajednica Malog Lošinja postavila i dvojezični informativni tekst o susačkoj nošnji.
Sujčanica je i u ideji i u realizaciji primjer simboličke izvedbe (performiranja) iseljeničkog identiteta i tradicijske kulture koju generacije rođene u Americi nisu nikada upoznale nego su o njoj samo čule pričati od roditelja i djedova i baka. To je u pravome smislu riječi naslijeđena kultura, usmeno prenošena daleko izvan konteksta svoga nastanka, nakon što su zbog egzistencijalnih razloga ljudi bili prisiljeni napustiti otok, ponekad u herojskim okolnostima (v. Otočne priče: Susak 1 – iseljeničke fešte). Prenošena je tijekom prvih godina snalaženja i mukotrpnoga rada u lukama New Jerseya u specifičnoj otočnoj zajednici koja je, zahvaljujući homogenom naseljavanju u gradić Hoboken, oformljena ubrzo po dolasku. Ne samo obitelji već i cijela preseljena otočna zajednica bila je poticajan okvir za njegovanje otočnih tradicija, priča i vjerskih rituala. U iseljeništvu su otočne tradicije konzervirane u razdoblju svoga nastanka a zbog potpunoga gubitka prvotnoga konteksta života, postale su dragocjenim identitetnim markerima, koji su uspješno preneseni potomcima. Sujčanica je simbolički iskaz iseljenika o njihovu podrijetlu i pripadnosti otoku predaka unatoč tome što tu ne žive stalno; njome iskazuju svoju zainteresiranost da otok napušten od svojih prvotnih stanovnika obilježe njegovom prošlošću.
I dok je skulptura Sujčanice do sada najjasniji performativno-identitetski čin udruge Helping Hands for Susak, i druge dosadašnje intervencije na otoku bile su usmjerene na održavanje i obnovu iseljenicima važnih simbola mjesta i nekadašnjega života njihovih roditelja, baka i djedova. Održavanjem groblja i čišćenjem puta do njega odaju počast svojim umrlim precima; popravcima crkve i župnoga stana žele osigurati ostanak župe i župnika na otoku.
Trenutno se u udruzi razmišlja o daljnjim intervencijama, koje bi bile praktične prirode. Željeli bi urediti prostor uz školu koji navodno poplavljuje olujno more. Ideja je da se prostor uredi i za ugodnije bivanje u njemu i oko njega za vrijeme fešti, npr. kad Klub iseljenika postane premalen za sve one koji žele biti u središtu zbivanja. Svjesni su da će kao i za druge intervencije u javni prostor i za ovu biti potrebno razgovarati s gradskim službenicima u Malom Lošinju, te da prikupljanje dozvola i realizacija ideje neće biti lagani. Iskustvo s postavljanjem skulpture već ih je naučilo na dugotrajnost pothvata u koji će se eventualno upustiti.
Iseljenici ne zanemaruju specifični otočni kontekst u kojemu su, s jedne strane, oni sami daleko brojniji od lokalnoga stanovništva, a s druge premda su jako privrženi otoku i redovito ga posjećuju, oni na njemu žive samo nekoliko tjedana, u najboljem slučaju nekoliko mjeseci godišnje i ne poznaju uvjete života i stvarne potrebe stalno prisutnih otočana: „Mi smo ovdje samo sezonski, lokalni ljudi su ovdje cijelo vrijeme. Oni zaslužuju najveće poštovanje i brigu. Oni su zapravo ti koji upravljaju otokom, ne mi“, u jednom je razgovoru istaknula iseljenica srednjih godina aktivna u udruzi Helping Hands for Susak. Druga je dodala da će kroz komunikaciju s lokalnim stanovništvom dobiti ideje o tome što je potrebno njima kao stalnim stanovnicima.
Doista, iz aspekta Suščana koji na otoku borave trajno, potrebne su brojne intervencije, prije svega sanacija i poboljšanje infrastrukture: rekonstrukcija šetnice uz plažu Spiaza gdje se u zimskim mjesecima nakuplja previše pijeska, proširenje nove rive i popločenje staroga pristaništa, sanacija groblja, pojačanje komunalne službe u ljetnim mjesecima, povećana opskrba vodom u ljetnim mjesecima, nabava vozila kako bi se stariji ljudi lakše mogli kretati između Gornjega i Donja Sela, osiguranje stalne medicinske službe, otvaranje radnih mjesta kako bi se privukli novi stanovnici… samo su neke od potreba i sugestija koje smo čuli od otočana. Najvećim dijelom te intervencije spadaju pod ingerenciju Mjesnoga odbora Susak-Srakane koji djeluje u okviru Grada Malog Lošinja. Ovisno o angažiranosti članova odbora, na otoku se više ili manje učini tijekom četverogodišnjeg mandata; uz podršku Maloga Lošinja jedna agilna predsjednica Mjesnoga odbora, povratnica iz SAD-a, uspjela je realizirati nekoliko komunalnih akcija, između ostaloga, uređenje zida oko škole, micanje smetlišta s ulaza u mjesto, betoniranje ceste između dvaju sela, istovar građevinskoga materijala na jednome mjestu na otoku i sl. I troje otočne školske djece koje je Andrea Buča u dokumentarnom filmu Stani na otoku: Susak snimila 2022. godine (produkcija HRT) također se referira na potrebu boljega uređenja otoka, npr. micanjem građevinskog materijala s ulica i daljnjim uređenjem nogometnog igrališta. Istodobno, izražavaju i želju da da njihov „otok bude što prirodniji i da ne liči na grad“. U toj želji bi se definitivno složili i s iseljenicima i s novim doseljenicima iz grada koji su na otoku potražili utočište od gradske vreve i stresa.
Nedavno osnovana udruga Salbun okuplja uglavnom mlađe mještane i uz dobrovoljno vatrogasno društvo jedina je otočna udruga. Uz novčanu pomoć američkih iseljenika želja im je ponovno otvoriti starački dom i time osigurati prijeko potrebnu bolju medicinsku skrb na otoku. Osim što su organizirali čišćenje otoka, tečaj susačkoga jezika, posjetili starački dom u Malom Lošinju, postavili skromnu izložbu susačke nošnje u svojim prostorijama i otvorili second-hand trgovinu kako bi se financirali, bili su iznimno uspješni u organizaciji adventskih zbivanja na otoku 2022. godine. Osim toga, sudjeluju u obilježavanju dana križeva, organizaciji lignjade na jesen te priređuju manje koncerte i prikazivanje filmova u ljetnoj sezoni. Uz praktične aktivnosti imaju i planove iz simboličnoga spektra: npr. otvaranje muzeja i nabava barem jedne svečane ženske nošnje kako bi u njoj mogli nastupati na folklornim priredbama.
Vizije budućih intervencija na otoku su i različite i slične. Današnjim otočanima važnija je konkretna komunalna situacija i infrastrukturna dogradnja te otvaranje radnih mjesta (premda nemaju ideje kako bi se ono realiziralo). Nekadašnjim otočanima i njihovim potomcima to su barem zasad manje važni elementi ulaganja u otok. Oni rijetki iseljenici koji su se vratili za stalno dijele iste brige kao svi stalno nastanjeni otočani. Onima koji na otoku provode tek nekoliko tjedana ili mjeseci važnije su simbolične prakse kojima u otočni prostor upisuju svoju prošlost i potvrđuju svoju privrženost otoku. Uz to, zainteresirani su i za uređenje okoliša i poboljšanje javnih površina koje sami koriste tijekom srpanjskih fešti. Stvarne otočne problem ne poznaju jer je ovo za njih samo „ladanjski otok“ (Julijano Sokolić i Nenad Starc). Ipak u nečemu se slažu svi: svi žele na neki način osigurati otočnu budućnost. Naglasci su im pritom drugačiji: iseljenici misle da će ulaganjem u vjersku infrastrukturu osigurati kontinuitet njima vrlo važne vjerske službe na otoku—i tako i kontinuitet života na otoku. Osim toga, brinu o svojemu smještaju na otoku, pa planiraju uložiti u hotel. Lokalno stanovništvo, pak, realnije drži da poboljšanje ekonomskih prilika može osigurati demografsku i svaku drugu budućnost otoka. Modernizaciju u smislu omasovljenja turizma ne žele ni jedni ni drugi.
U specifičnom kontekstu bilocirane otočne zajednice, koja je izvan otoka znatno veća od one na otoku, a ova posljednja je sastavljena većinom od doseljenika iz velikih hrvatskih gradova, dinamika odnosa iseljenika/sezonskih povratnika i lokalnoga stanovništa je vrlo specifična. Iseljena populacija/sezonski povratnici iskazuju ogroman interes za otok izdaleka, i to prije svega za otok kao simbolično uporište svoga identiteta i udobno mjesto ljetnog boravka. Željeli bi da otok ostane njihov mali privatni otok na kojemu će se svake godine u obiteljskom krugu odmoriti i napuniti baterije nakon hektične američke svakodnevice. Stalni stanovnici, koji većinom nemaju kontinuitet života na otoku, su u procijepu između vlastitoga demografskog deficita, nedostatka ekonomskih prilika i izoliranosti otoka s jedne strane, te, s druge, svoje vizije za održivijom otočnom budućnošću mimo globalnih turističkih tokova. Gotovo bi se moglo reći da se na ovome otoku događa nešto jedinstveno za hrvatske prilike—otočani, i domaći i iseljeni, ne žele razvijati otok kroz turizam, a pogotovo ne masovni!
Trenutna dinamika odnosa iseljenoga i lokalnoga otoka dobro funkcionira. Uzajamno se poštuju, dogovaraju i pomažu, a američke investicije u obnovu kuća, njihovo održavanje kao i posredovanje domaćih pri kupnji kuća Amerikancima stalnome stanovništvu donose posao i zaradu. Gospodarska suradnja se, dakle, već realizira i pridonosi održanju života na otoku. Nadam se da će se intenzivnijom društvenom interakcijom dviju skupina i dogovorima oko otočnih potreba ubuduće dogoditi daljnje konkretne akcije na korist objema stranama što će pomoći održanju ovoga specifičnoga otoka u Jadranu.
Korištena literatura za tekstove Otočne priče – Susak
Čapo, Jasna. 2019. Dva doma: hrvatska radna migracija u Njemačku kao transnacionalni fenomen. Zagreb: Durieux.
Čapo, Jasna i Maria Olujić. 2020. Pola stoljeća hrvatske iseljeničke obitelji u SAD-u. “Mala” tradicija nacionalnog identiteta naših migranata. Hrvatski iseljenički zbornik 2021. Zagreb: Hrvatska matica iseljenika, str. 33-47
Fučić, Branko. 1997. Terra incognita. Zagreb: Kršćanska sadašnjost.
Guberina, Petar; Mate Hraste; Josip Hamm. 1957. Govor. U: Otok Susak: Zemlja, voda, ljudi, gospodarstvo, društveni razvitak, govor, nošnja, građevine, pjesma i zdravlje. Ur. Mijo Mirković. Zagreb: JAZU, 275-301.
Kovačić, Vid i Mario Bara. 2022. Otok i iseljenici između o(p)stanka i povratka: primjer iseljenika otoka Suska. U: Hrvatska izvan domovine IV: Zbornik radova predstavljenih na 4. hrvatskom iseljeničkom kongresu. Ur. Ivana Hebrang Grgić et al. Zagreb: Centar za istraživanje hrvatskog iseljeništva, 81-90.
Mirković, Mijo. 1957. Otočka zajednica Suska. U: Otok Susak: Zemlja, voda, ljudi, gospodarstvo, društveni razvitak, govor, nošnja, građevine, pjesma i zdravlje. Ur. Mijo Mirković. Zagreb: JAZU, 3-28.
Ribarić, Jelka. 1957. Radinost i nošnja. U: Otok Susak: Zemlja, voda, ljudi, gospodarstvo, društveni razvitak, govor, nošnja, građevine, pjesma i zdravlje. Ur. Mijo Mirković. Zagreb: JAZU, 311-328.
Sokolić, Julijano i Nenad Starc. 2020. An Outlier: The Island of Susak. U: The Notion of Near Islands: The Croatian Archipelago. Ur. Nenad Starc. Lanham et al: Rowman & Littlefield, 249-270.
Šarić, Tatjana. 2015. Bijeg iz socijalističke Jugoslavije – ilegalna emigracija iz Hrvatske od 1945. do početka šezdesetih godina 20. stoljeća. Migracijske i etničke teme 31/2: 195-220.
Today we are blessed: So why not be happy? Recollections of Peter Volaric. 2016. A chapbook from the „Vanishing Hoboken“ series of the Hoboken Oral History Project. Hoboken: Hoboken Historical Museum (https://www.hobokenmuseum.org/chapbook/today-blessed-not-recollections-peter-volaric/).
Živković, Ilija; Željka Šporer; Duško Sekulić. 1995. Asimilacija i identitet: studija o hrvatskom iseljeništvu u SAD i Kanadi. Zagreb: Školska knjiga.
