Langugae SWITCH
Jasna Čapo
Hoću lift, ali mogu li ga imati?
O konferenciji HOĆU LIFT! (Zagreb, 27. rujna 2025.)
Jedan od aspekata priuštivog stanovanja – nove, vruće teme javnih rasprava – ako se ne razmatra samo u kontekstu materijalne (financijske) priuštivosti, jest ugradnja dizala u višestambene zgrade u Zagrebu i u Hrvatskoj. Procjene govore da u Hrvatskoj ima 17.000 stambenih zgrada s više od tri kata koje nemaju dizalo, a moglo bi se ugraditi. U tim zgradama živi otprilike 700.000 osoba. Proračuni pokazuju da je ugradnja liftova u takve zgrade tržište vrijedno čak 1,19 milijardi eura! No, država je u iduće tri godine osigurala devet milijuna eura za sufinanciranje u visini oko trećine vrijednosti ugradnje dizala (oko 70.000 eura za zgradu od četiri kata), što znači da se može ugraditi dizala ukupne vrijednosti 27 milijuna eura, a to je 2,3% ukupnog potencijala ugradnje dizala u Hrvatskoj. Izloživši ove premise u preambuli poziva na sudjelovanje zainteresiranog građanstva, ZGRADOnačelnik.hr je u okviru sajma Ambienta organizirao konferenciju HOĆU LIFT! (više informacija na: https://www.zgradonacelnik.hr/vijesti/konferencija-hocu-lift/2087/).
Konferencija je okupila dionike ove tematike raznih profila, od državnih i gradskih službenika do predstavnika civilnih udruga, znanstvenika, tvrtki koje ugrađuju i održavaju dizala i zgrade, i naravno, predstavnika organizatora. Jasmina Džanović i Tin Bašić (oboje ZGRADOnačelnik.hr) ukratko su predstavili što je sve potrebno učiniti za ugradnju dizala: dogovor suvlasnika, analiza mogućnosti ugradnje, priprema projektne dokumentacije, financijska konstrukcija, radovi, održavanje. Tomislav Jukić, ravnatelj Uprave za provedbu stambene politike, kvalitetu stanovanja i komunalno gospodarstvo Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine predstavio je program sufinanciranja ugradnje dizala kojega država stavlja na javnu raspravu krajem rujna/početkom listopada 2025. Imali smo priliku ekskluzivno saznati neke detalje Programa, npr. kako će se prijave za sufinanciranje bodovati. Potom je T. Jukić sudjelovao u razgovoru s Anom Pavičić Kaselj, pročelnicom Gradskog ureda za gospodarstvo, ekološku održivost i strategijsko planiranje u Zagrebu. Mogli smo čuti da je u Zagrebu od 2020. ugrađeno 95 liftova, a da su očekivanja da će se od sada godišnje ugraditi oko 120 liftova, s time da će nova faza ugradnje početi vjerojatno tek 2027. Upozoreno je na ograničenja građevinskoga sektora (manjak izvođača) i na stalni rast cijene ugradnje uslijed povećane potražnje i sufinanciranja. U jednom panelu govorili su i predstavnik Gradskog stambenog komunalnog gospodarstva (Domagoj Šešok) i predstavnik suvlasnika s iskustvom ugradnje lifta u svojoj zgradi (Borislav Bezjak). Zadnji panel dao je riječ osobama iz znanosti, arhitektici Hildegard Auf-Franić i urbanoj sociologinji, Anđelini Svirčić Gotovac te Draženu Pomperu (predsjednik Udruge upravitelj i direktor tvrtke za upravljanje – Monel) i Zlatanu Frölichu (član Koordinacijskog odbora za ugradnju dizala). Sudionici su govorili temeljem dugogodišnjih praktičnih iskustava i istraživačkih projekata, a bila je riječ i o Inicijativi 6. kat – Priuštivo stanovanje kroz renovaciju višestambenih objekata. Na žalost, organizatori nisu predvidjeli mogućnost da dvjestotinjak prisutnih suvlasnika postavljaju pitanja.
Konferencija je pružila mnoštvo vrijednih informacija, ali i jasno istaknula složenost i dugotrajnost cijeloga pothvata. Već na početnom koraku mogu se nazrijeti različiti problemi. Kao prvo, vrlo je važan, u nekim situacijama čak i ključan, dogovor suvlasnika. Svi suvlasnici ne moraju biti zainteresirani za dizalo, npr. oni koji žive u prizemlju ili na prvom katu; potrebna je natpolovična većina za pokretanje projekta. To za sobom povlači niz poteškoća u provedbi, pa i u konačnoj fazi korištenja i održavanja dizala. S konferencije su upućeni apeli za solidarnost i dogovor suvlasnika. Naoko je to samo moralni apel. U stvari radi se o puno kompleksnijem problemu, kako su istaknuli neki kasniji govornici, npr. urbana sociologinja Anđelina Svirčić Gotovac. Iznijela je podatak da su medijalni prihodi stanovnika starih zagrebačkih naselja 2022. godine bili između 800 i 1200 eura. Recentni podatak o visini mirovina je također porazan: neto medijalna mirovina u RH u siječnju 2025. iznosila je 478 eura (izvor: https://faktograf.hr/2025/03/13/netocno-je-da-medijalna-mirovina-iznosi-350-eura/), a prosječna neto mirovina ostvarena prema Zakonu o mirovinskom osiguranju bila je 563 eura za RH, 671 euro za Zagreb (Izvor: Statističke informacije Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje). Umirovljenici, upravo ona skupina stanovništva koja najviše treba ugradnju dizala u svoje zgrade, najsiromašniji su dio hrvatske populacije. Stoga i ne treba čuditi da je dogovor među suvlasnicima otežan. Umirovljenici ne mogu otplaćivati kredit nužan za ugradnju dizala. Zato je važno da je država odlučila sufinancirati ugradnju dizala sa 33%, a neke jedinice lokalne samouprave, npr. Zagreb odlučile podržati projekt s otprilike istim postotkom. To bi značilo, da suvlasnicima ostaje uložiti otpriliku trećinu vrijednosti ugradnje (ili cca 25.000 eura). Postoje i druga rješenja za taj problem poput Inicijative 6. kat (ustupanje zadnjeg kata poduzetniku, koji će se obvezati ugraditi dizalo i obnoviti fasadu zgrade), no nije jasno je li taj prijedlog naišao na podršku grada i države.
Analiza mogućnosti ugradnje je sljedeća kontroverzna točka; naime neke zgrade ne mogu lift ugraditi unutar stubišta, već su prisiljene na dogradnju izvana. Ako je dogradnja moguća samo na uličnoj fasadi, postavlja se pitanje tko je vlasnik zemljišta na kojem bi bio lift –jedinica lokalne samouprave, država, možda čak i privatnik. Svaki od njih mora dati dozvolu, a ako to učine potom je potrebno ishoditi i lokacijsku i građevinsku dozvolu za dizalo (za koju je, nota bene, potrebna stopostotna suglasnost suvlasnika!).
Stvar se dodatno komplicira ako je višestambena zgrada u staroj gradskoj jezgri koja je pod zaštitom konzervatora, dio je tzv. zaštićene kulturnopovijesne urbane cjeline ili je sama pojedinačno zaštićeno kulturno dobro. Služba za zaštitu (Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode pri Ministarstvu kulture i medija) vjerojatno neće dati dozvolu da se na takvu zgradu u zaštićenoj zoni intervenira dogradnjom dizala na fasadu, a možda ne ni unutar zgrade.
Na toj točki nastaje niz nedorečenosti u postojećim raspravama. Jesu li pri formuliranju zakona relevantnih za ovaj problem i konkretno za program državnog sufinanciranja ugradnje dizala bile uključene konzervatorske službe pri Ministarstvu? Nakon današnje konferencije, na kojoj se nijedan sudionik nije dotaknuo pitanja konzervatorskih propisa i uvjeta, čini mi se da je upravo tu, u ranoj fazi cijeloga pothvata, ugrađena slijepa točka. Trebalo bi raspraviti pitanje odnosa i vrednovanja kulturnopovijesne baštine s jedne strane i, s druge, nužnih socijalnih mjera za poboljšanje kvalitete života starijih građana, najugroženijih stanovnika višestambenih zgrada sa 4 i više katova. Je li važnija zaštita pojedinačnih zgrada i cjelokupne gradske jezgre kao kulturnopovijesne cjeline od kvalitete života u njoj? Zaštita nekih pojedinačnih zgrada je sigurno važna, no ne vjerujem da baš sve pojedinačne zgrade u zaštićenoj povijesnoj zoni trebaju nositi oznaku kulturnoga dobra. Ne bi li u ime poboljšanja kvalitete života i održivosti starije populacije u gradskim središtima trebalo provesti re-evaluaciju postojećih zaštićenih gradskih cjelina i u njima pojedinačnih zgrada? Jesu li sve gradske cjeline i one nastale nadogradnjom i širenjem grada u raznim fazama, ne uvijek planske izgradnje, doista vrijedne muke naših starijih sugrađana?
Podsjećam da je prosječna starost stanovništva u Hrvatskoj 44,5 godina, a udio stanovništva u dobi od 65+ godina po županijama između 20 i 30%; u Zagrebu 21%. Nemam podatke koji je udio starijih stanovnika u donjogradskoj jezgri grada Zagreba koja je upisana u Listu zaštićenih kulturnih dobara, no pretpostavljam da je riječ o velikom broju ljudi. Ako ne želimo da se oni isele iz centra grada, a on postane jednodnevna spavaonica za kratkoročni najam; ako ne želimo da se starijim sugrađanima ograniči mobilnost i time pogorša zdravlje, ako čovjeka prepostavimo građevini, onda mislim da se treba što prije raspraviti odnos kvalitete življenja i kulturne baštine. Kako se ne bi ponovio slučaj star pedesetak godina, kad je konzervatorska služba u ime zaštite jedne tradicijske kuće u Gorskom kotaru njezinim vlasnicima zabranila renovaciju prema suvremenim životnim standardima, čak i uvođenje kupaonice (sic!; v. emisiju pučke i predajne kulture Hiša!, 2018., ur. Aleksej Pavlovsky).
Na konferenciji smo saznali da, u svrhu poticanja ostanka ljudi u središtu grada, državni Program sufinanciranja ugradnje dizala predviđa da se projekti dodatno boduju u onim zgradama koje su pojedinačno zaštićeno kulturno dobro i nalaze se unutar kulturno-povijesne cjeline. Pozdravljam taj prijedlog, no jesu li o tome obavještene službe koje se bave zaštitom? Hoće li one revidirati svoje procjene o zaštićenosti urbanih cjelina i prednost dati humanijem i kvalitetnijem stanovanju pred kulturno-povijesnim nasljeđem? Baština bez ljudi je mrtva baština.
Idealna podloga za daljnje rasprave i razumijevanje kompleksnosti teme ugradnje dizala bile bi i od grada i/li države naručene studije i kvantitativna i kvalitativna sociološka i etnološka istraživanja o kojem se broju višestambenih zgrada koje trebaju ugradnju ili vanjsku dogradnju dizala radi u Zagrebu (i drugdje) i gdje je vjerojatno najviše takvih slučajeva, koja je populacija tih zgrada i mogućnosti ugradnje dizala. Takva studija bi bila podloga i za druge elemente cijeloga pothvata. Primjerice, mogla bi dati preciznije procjene o tome koliko je zapravo vrijedno tržište ugradnje dizala te u kojim rokovima i kojim sredstvima država može provesti cijeli projekt. Za sada mi se čini da ova iznimno složena tema nije dovoljno široko proučena u smislu sinergijskog uključivanja raznorodnih relevantnih institucija, od resornog ministarstva prostornog uređenja i gospodarstva do ministarstva kulture i socijalne politike.
