Langugae SWITCH
Jasna Čapo
Otočne priče: Susak 1 – iseljeničke fešte
(kolovoz 2025.)
(Naslovna fotografija: Iseljenici u suščanskoj nošnji, snimila M. Blagaić 2024.)
Ovaj je maleni otok (3,8km2 površine) do kraja 19. stoljeća živio autarkično, a potom je osloncem na vinogradarsku monokulturu (1,8 milijuna čokota na vrhuncu uzgoja!) postao dijelom regionalne trgovine grožđem i vinom. Sve do socijalizma se od toga moglo živjeti, unatoč zastarjelim tehnikama obrade i usitnjenim parcelama, što je dovelo i do značajnoga porasta stanovnika (cca 1750, 1940-ih godina) i izgradnje Donjega Sela nasipavanjem pješčane uvale. Zbog svoje je pjeskovite geomorfološke strukture odolio najezdi uši (filoksera) koja je poharala dalmatinske i europske vinograde krajem. 19. i početkom 20. stoljeća. Lokalna je ekonomija preživjela i austrijsku vinsku klauzulu 1891. godine kojom su talijanski vinari mogli izvoziti vino u Austro-Ugarsku bez carine i procjene kvalitete, no ne i plansku privredu i niske cijene vina koje je nametnula socijalistička država.
Od tada se može pratiti jedan od paradoksa otočnoga razvoja: s jedne strane otok se u socijalizmu infrastrukturno modernizira (uvodi se telefon, struja, voda), dok, s druge, ostaje bez stanovništva. Tijekom 1950-ih, prije legalizacije iseljavanja iz Jugoslavije, 400-injak ljudi na razne načine, često rizične po život, napušta otok; legalizacija 1962. širom otvara vrata odlascima s otoka na kojem se više nije moglo preživjeti. Iseljenici mahom odlaze u SAD, gdje se homogeno naseljavaju u gradić Hoboken na rijeci Hudson, u državi New Jersey. Tamo su, 1980-ih, Ilija Živković, Željka Šporer i Duško Sekulić zatekli čvrsto povezanu, tradicionalno orijentiranu i endogamnu zajednicu Suščana (Sansegota, Suicana), koja se teško integrirala u američko društvo te i u drugoj generaciji odolijevala asimilaciji. Povezani vjerom te okupljeni oko crkve, nogometnoga i dobrotvornoga društva, Suicani su u iseljeništvu čuvali svoj zavičajni identitet i jezik usred američke države New Jersey stvorivši drugi Susak, otok usred američkoga društva, tisućama kilometara udaljen od jadranskoga otoka s kojega su potekli. Zanimljiv dokument o životu te generacije objavljen je prema kazivanjima Petra Volarića od strane Povijesnog muzeja u Hobokenu (2016).
Odlaskom stanovništva, a potom i prodajom kuća 1980-ih godina, počinje nova faza otočne povijesti: otprilike 250 kuća otkupljuju tzv. vikendaši, od kojih su danas najbrojniji Slovenci i Austrijanci, a nešto je i Slavonaca i Zagoraca (uglavnom u Gornjem Selu). Na otoku danas stalno živi stotinjak stanovnika, od kojih je tek nekoliko obitelji u Gornjem, ostali su u Donjem Selu. Autohtonih Suicana stalno naseljenih na otoku najviše je dvadesetak, ostali su ili poneki vikendaši koji nakon umirovljenja ovdje provode veći dio godine, ili noviji doseljenici s kopna, mlađi ili srednjih godina, koji se nakon neke životne krize ili u potrazi za mirnijim i prirodi bližim životom nastanjuju na otoku. Od nekadašnjih gotovo 700 kuća (684 je kućnih brojeva!), dio je i nadalje, pretežito u Donjem Selu, u vlasništvu iseljenih Suicana. Sudeći prema održavanim krovovima (lijepo se uočavaju s vidikovca ponad sela), o kućama se vodi briga iako se u njima najveći dio godine ne živi. Stoga se, za razliku od Lastova (na istoimenom otoku), ovo mjesto ne doima napuštenim. Na otoku cvjetaju građevinski poslovi. Nekoliko je građevinara preselilo s kopna, a među njima se nekoliko godina našao i jedan Litvanac s obitelji. Preko zime građevina je glavna djelatnost muške populacije na otoku, pa i nekoliko useljenika iz azijskih zemalja. Da je građevinarski sektor i najvažnija (i jedina!) gospodarska niša na otoku, svjedoči građevinski materijal rasut po ulicama i u ljetnoj neradnoj sezoni. Mogućnosti stalnoga zaposlenja na otoku su vrlo skromne; tek nekoliko ljudi radi na komunalnim poslovima, u vodovodu, na pošti, u Jadroliniji, školi i trgovini te u Klubu iseljenika koji je jedini ugostiteljski objekt otvoren cijele godine. Na otoku je i jedna medicinska sestra s priručnom apotekom, dnevno radi dva sata, povezana s bolnicom u Malom Lošinju. Prije nekoliko godina zatvorena je ljetna ispostava Turističke zajednice Maloga Lošinja gdje se barem sezonski mogla zaposliti jedna osoba.
Pojedinačno ili skupno „Amerikanci“, „Merikani“ kako iseljenike zove lokalno stanovništvo, sezonski posjećuju otok i to već desetljećima. I iz Amerike vode brigu o svome otoku: prije tridesetak godina platili su obnovu župne crkve, braća Picinić su na otok dopremili bager kojim je očišćen put iz Donjega u Gornje Selo te proširen put do groblja. Tik uz najveću pješčanu plažu Spiazu, otvorili su Malonogometni klub iseljenika, koji funkcionira i kao mali foto-muzej otočne i iseljeničke prošlosti, dnevni boravak stalnih i povremenih Suščana, caffe bar i mjesto razmjene misli i ideja, društvenih igara i večernjega druženja. U tom jedinom uslužnom objektu otvorenom cijele godine, krajem srpnja 2024. cijele je dane vrvjelo posjetiteljima. U ranim jutarnjim satima pila se kava u žensko-muškim društvima; rana poslijepodneva su bila rezervirana za muškarce – Amerikanci i poneki lokalac igrali su šah ili kartali, razgovarajući na engleskom i sansegotskom; jedne večeri je organiziran turnir u pokeru; na Dan iseljenika tu je prezentiran zlatnik i srebrnjak sa susačkim motivima koji je netom izdala Hrvatska narodna banka; ispred Kluba su održana natjecanja mladih u raznim vještinama, a tijekom večernjega koncerta i općenito ljetnih večeri Klub nije bio dovoljno velik da primi sve posjetitelje pa su sjedili na školskom zidu preko puta Kluba ili stajali naokolo s pićem u ruci. Pićem koje je iznimno jeftino za hrvatske prilike i najjeftinije na otoku. Nasuprot Klubu, ispred škole, na Dan iseljenika mladi su plesači uz povike odobravanja publike izveli susački tanac. Bilo je to prvi puta da su među plesačima bili samo Amerikanci, čak i dva Amerikanca bez susačkih korijena (od kojih je jedan budući susački zet!), odjeveni u živopisnu svečanu otočnu nošnju. Iseljenici su snimali događaj i istodobno ga prenosili mobilnim telefonom rođacima i prijateljima u Ameriku koji ove godine nisu došli na otok.
Brojne su televizijske ekipe toga dana došle na otok kako bi prenijele vijest o obilježavanju 39. Dana iseljenika. U njihovim se izvještajima moglo vidjeti standardni prikaz događaja, uz izjave malološinjskih političarara, biskupa (koji je tih dana obavljao vizitaciju župe), predstavnika Hrvatske narodne banke i predstavnice Hrvatske matice iseljenika. U izvještajima nije bilo spomenuto da se taj dan obilježava velikim obiteljskim ručkom, uz makarune domaće izrade i zgvacet (gulaš od raznih vrsti mesa), i mnoštvo gostiju, uglavnom članova šire obitelji koji su se zatekli na otoku i kojima je kratki ljetni odmor prilika za druženja koja zbog poslovnih obveza i udaljenosti nisu tako česta u SAD-u. Svaka iseljenica ima neku svoju tajnu izrade makaruna, a obitelj Matešić-Terry (Matessich) nam je velikodušno otvorila vrata svoga doma, kako bi s nama podijelila vještinu izrade tradicijske tjestenine, koju je na muške članove obitelji, sinove i zetove, tzv. drugu generaciju iseljenika ili prvu rođenu u SAD-u, prenijela majka. Po pričanjima kćerki, upravo je redovitim nedjeljnim ručkovima s makarunima u SAD-u okupljala obitelj.
U izvještajima također nije bilo riječi o tome da se tjedan dana prije Iseljeničkoga dana organizira jedna druga, za iseljenike možda i važnija vjerska svečanost: procesija križeva. U spomen na pronalazak romaničkoga drvenog raspela (Veli Buoh, Veli kriz) u moru, 2017. obnovljena je nešto drugačijom putanjom procesija nošenja križeva između Gornjega Sela i uvale u kojoj je nađen. Procesija se u prošlosti održavala 3. svibnja, na dan kad je prema predaji pronađen u uvali Pot tarnak (Branko Fučić); nakon revitalizacije održava se na treću nedjelju u srpnju, kad američki Suicani i njihovi potomci u najvećem broju posjećuju otok. I tradicije se, dakle, prilagođavaju demografskim prilikama otoka gotovo potpuno ispražnjenoga od prvotnih stanovnika, jer upravo za njih ta tradicija i ima veliko značenje. Nakon obredne procesije, obitelji su se okupile oko svečanoga ručka, a druženje se nastavilo još dugo u noć, uz večernji program koji je organizirala otočna udruga Salbun. Za iseljenike ovo je vrlo važan događaj. Toga dana potvrđuju svoju privrženost i otoku i vjeri te utvrđuju značaj obiteljskih vrijednosti i podrijetla za prenošenje zavičajne i nacionalne pripadnosti (Jasna Čapo i Maria Olujić).
Izvještajima o Danu iseljenika je dominirala svečana ženska susačka nošnja. Jedna je televizijska kuća inscenirala kretanje plesača oko statue Sujčanice čije su postavljanje ispred pošte/kluba osmislili i financirali upravo iseljenici preko udruge Helping Hands for Susak (v. Otočne priče: Susak 3 – iseljeničke i lokalne vizije budućnosti otoka). Pritom nismo ništa saznali o tome tko ove godine sudjeluje u plesu ni koliko je zahtjevno i dugotrajno oblačenje živopisne ženske nošnje, da izrada nošnje traje i do tri mjeseca te da se zbog toga procjenjuje na 2000 USD, da se izrađuje u Americi te da znanje odijevanja posjeduje tek nekoliko žena koje žive na otoku ili u Americi. Kako odijevanje traje oko dva sata, a malo je žena koje to još znaju raditi, bilo je i onih koje su odustale od oblačenja. Jedna iseljenica, inače iskusna majstorica u izradi nošnje, toga je dana odjenula čak šest djevojaka! Istodobno, jedna mlada Suicanka nema svoje nošnje, a da ju je i posudila od nekoga, ne bi joj tko mogao pomoći u odijevanju!
U raznim televizijskim prilozima smo mogli čuti da djevojkama nije vruće u nošnji sastavljenoj od nekoliko nizova podsuknji, kamižota, i od visokih vunenih čarapa (v. o nošnji v. https://www.selo.hr/nosnja-otoka-suska/). No to nije točno, u nošnji je itekako vruće, pa su djevojke često posezale za malim prenosivim ventilatorima kako bi se barem malo rashladile. No, mora im se odati priznanje jer su unatoč visokim temperaturama i nemogućnosti da zbog visoko podignutih kamižota spuste ruke satima izdržale u nošnji, još dugo nakon što su otplesale tanac, a televizijske kamere napustile otok. I ženama koje su nošnju odjenule za svečanu misu također treba odati priznanje za odlučnost da je nose na visokim temperaturama.
Iz stava i držanja djevojaka u nošnji, iz njihovih vlastitih i riječi njihovih majki, osjetio se ponos i zadovoljstvo što imaju priliku nastupiti u tradicijskoj odjeći, baš na otoku odakle su potekli njihovi djedovi i bake: „odjenuti suicansku nošnju je privilegij i čast“, kazala je jedna žena rođena u Americi. Za drugu je to „baština“. Odijevanje nošnje „nas povezuje s našim precima na pozitivan način, jer smo tako daleko dospjeli. Naši roditelji nisu imali madrac za spavanje, bili su gladni. Zato su otišli. Kad odjeneš kamižot, pokazuješ da si uspio u životu, tvoji roditelji su ponosni… odaješ poštovanje njihovoj hrabrosti“, kazala je treća. Odijevanjem svečane ženske nošnje iseljenice rođene u Americi iskazuju zahvalnost prethodnim generacijama za njihovu hrabru životnu odluku da napuste otok, ponos na sve što su stekli i učinili, a ujedno i vlastitu pripadnost nekadašnjoj i sadašnjost otočnoj zajednici. Nošnja se nosi i prilikom obiteljskih svečanosti, kao što je prije nekoliko godina bila proslava pedesete obljetnice braka Zore i Josipa Pine Morina, kad su žene iz obitelji iz tri generacije odjenule kamižot (https://extravagant.com.hr/sa-zorom-i-pinom-citav-susak-proslavio-zlatni-pir/). Čak i ako nema publike ni fešte na kojoj će se osoba pokazati svako odijevanje nošnje rezultira šetnjom kroz mjesto i fotografiranjem s prolaznicima na pozadini nekog tipičnog otočnog lokaliteta, dok se fotografije i video šalju u daleki američki svijet. Kamižot je stoga ne samo znak zavičajnoga identiteta već postaje metonimija otoka Suska, znana i njegovim sadašnjim i nekadašnjim stanovnicima, Amerikancima, zahvaljujući televiziji prepoznatljiva i svim stanovnicima Hrvatske.
U nastavku:
Otočne priče: Susak 2 – privrženost Amerikanaca otoku (6.9.2025.)
Otočne priče: Susak 3 – iseljeničke i lokalne vizije budućnosti (13.9.2025.)
