Langugae SWITCH
Jasna Čapo
Prema drugačijim oblicima turizma u gradu Hvaru
(studeni 2022.)
Prilikom posljednjega boravka u Hvaru održala sam izlaganje o „licu i naličju turizma“ u gradu. Izlaganje, ponajviše namijenjeno domaćem stanovništvu održano je u organizaciji Turističke Zajednice Grada Hvara. Ovom ću prilikom sumirati svoja zapažanja kroz analizu Razvojne strategije turizma u Hvaru do 2030.
Nudeći „koncepcijski okvir za nositelje ekonomske, društvene i turističke politike u gradu“ Razvojna strategija turizma grada Hvara do 2030. sadrži nekoliko zanimljivih detalja. U strategiji se ustanovljuje da su „mladi partijaneri“ „nositelji turističke razglednice Hvara“, te da je preko njih Hvar postao „poželjno turističko odredište i stjecište svjetskog jet seta“ (str. 12). Ti partijaneri su mlađe osobe više naobrazbe i visoke platežne moći, koje, već sam više puta istaknula u prethodnim osvrtima, u Hvaru borave razmjerno kratko. Strategija zaključuje da Hvar ima „izuzetno povoljnu strukturu potražnje“ (i u hrvatskim i u svjetskim okvirima) no izražava i zabrinutost da bi „u slučaju pada kvalitete ponude odnosno imidža Hvara kao ‘elitne’ destinacije moglo doći i do naglog pada potražnje“, te stoga treba održati visoku kvalitetu ponude i bogatih pratećih sadržaja (str. 16) „jer je za većinu dionika na području grada Hvara postojeći oblik razvoja zadovoljavajući i glavnini stanovništva osigurava razmjerno visok standard življenja, posebice u hrvatskim okvirima“ (istaknula JČ, str. 48) Dodaje se da bi nastavak postojećih trendova bez investicija u „unapređenje turističkog proizvoda, diversifikaciju potražnje te modernizaciju javne infrastrukture za održiv razvoj turizma“ mogao dovesti „do pada kvalitete boravka turista i s time povezanog smanjenja prihoda od turizma“ (str. 48-49). Kako bi se zadržala pozicija Hvara „kao visoko poželjne svjetske mondene, ‘trendy’ destinacije“ ali i osiguralo „od naglog pada potražnje uslijed promjene trendova i mogućih incidentnih situacija“ (misli se na ekološke incidente) (str. 49) Strategija predlaže scenarij održivog razvoja turizma u gradu.
Smatram da su gore spomenuti iskazi višestruko ambivalentni. Prvo, Strategija nastupa iz pozicije i interesa materijalnoga profita i poduzetničkih interesa koje pripisuje i lokalnom stanovništvu pretpostavljajući da je glavni čimbenik njihova zadovoljstva zarada. Izražavajući zabrinutost da bi pad turističkoga interesa za grad doveo i do pada standarda stanovništva naviknutog na visoke prihode, Strategija reducira interese stanovništva isključivo na materijalne aspekte života. Još nešto bode oči: ona konstatira i da je postojeći turizam zadovoljavajući za većinu dionika u gradu. Sve što sam do sada saznala o mišljenju stanovnika, dionika turizma u gradu, kao i onih koji nisu izravni dionici tj. angažirani u turizmu, negira tu konstataciju. Do ove razlike dolazi jer smo pisci Strategije i ja razgovarali s drugim predstavnicima hvarske zajednice. Priprema Strategije je uključivala razgovore s dionicima turizma, no među njima očito nije bilo „običnih“ ljudi uključenih u neki aspekt turističke ponude/djelatnosti kojih je u Hvaru veliki broj, i koji čine najveći dio toga sektora, a niti s ljudima izvan toga sektora, dakle s onom manjinom ljudi kojima turizam nije osnovna ili sekundarna djelatnost. Da jesu, saznali bi o nezadovoljstvu građana, pa i to da čak i oni angažirani u turizmu ne ističu zaradu kao glavni činitelj njihova zadovoljstva i kvalitete života. O tome se može čitati u mojim prethodnim osvrtima, u kojima sam pisala o svemu na što se građani žale: pretjerana masovnost, buka i neprimjereno ponašanje posjetitelja, onečišćenja okoliša (izgrađenoga, prirodnoga – kopna i mora), uzurpacija javnih gradskih prostora na trgovima i ulicama u središtu grada, gubitak osjećaja mjesta među građanima, itd. Ovogodišnji izvještaji o ponašanju gostiju u Hvaru, kao i brojne pritužbe građana Hvara, uglavnom iznesene kroz elektroničke medije, ali i u svim razgovorima koje sam s njima vodila, svjedoče o nezaustavljivosti trenda turističkoga zaposjedanja grada, nepoštivanja lokalnoga prostora i društva, nereda kojega turistička masovnost unosi u Hvar, te izostanka sankcioniranja nepoželjnoga ponašanja (i turista i domaćih angažiranih u turističkom sektoru). Sve to navodi na zaključak da društveni standard u gradu u ljetnim mjesecima opada. On je pak sastavni dio ukupne kvalitete života. K tome, takvo stanje izaziva sukobe među mještanima te među mještanima i gradskom upravom. Uzajamne optužbe za nered i gubitak kvalitete života česti su sadržaj ljetnih rasprava u gradu.
Drugo, premda nije jasno što se misli pod „povoljnom strukturom potražnje“, čini se nedvojbenim da Strategija želi zadržati sadašnju potražnju, dakle između ostaloga i potražnju za masovnim zabavljačkim turizmom (jer ako je glavni motiv zarada, onda je to i razumljivo). No kako je takva potražnja podložna svjetskim modnim trendovima i njihovim instant promjenama, pisci Strategije misle da ipak nije dobro „preveliko oslanjanje“ na te turiste. Ni ovdje se ne komentira učinak tih turista na svakodnevicu Hvarana i na kvalitetu života (i ljeti i zimi, jer i jedno i drugo je pod utjecajem masovnoga sezonskoga turizma), pače čak se izražava zabrinutost za možebitnu promjenu trendova koja će turiste željne zabave skrenuti od dolaska u Hvar. Upravo stoga, Strategija se zalaže za razvoj održivoga turizma u gradu. Ako bih željela biti ironična, mogla bih reći da se Strategija prije svega vodi ambicijom održivosti zabavljačkoga turizma u gradu. Jer i tako se mogu shvatiti gore navedeni citati. Održivi turizam je shvaćen u funkciji garanta za eventualni (vrlo izvjesni) scenarij propasti sadašnjih trendova, a ne kao vrijednost po sebi, za zajednicu, društvo i okoliš. Naposljetku, iako stavlja održanje zajednice u drugi plan, odgovornost za budućnost turizma se u razradi održivog turizma stavlja na zajednicu samu. Angažman zajednice jest nezaobilazan u novim strategijama turizma, no drugi čimbenici njihove uspješnosti su također ključni—to su prije svega angažirana lokalna uprava i turistička zajednica, jasne vizije budućega turizma u gradu, te pridržavanje zakona.
Ipak, valja reći, da razrađujući koncept održivosti Strategija čini prvi korak i uvodi niz poželjnih aspekata budućega turizma u gradu koji bi za posljedicu imali poboljšanje općega komunalnoga standarda i ugodniji život građana. Između ostaloga, održivost traži ulaganja u komunalnu (gospodarenje otpadom, odvodnja) i prometnu (garaža, nautička luka u Viri, biciklističke staze) infrastrukturu, stvaranje ekološkog imidža grada kroz brigu za javnu čistoću, otpad, uvođenje ekoloških tehnologija (solari, električna vozila), dizanje kvalitete ponude i sprečavanje bespravne i neprimjerene izgradnje; diversifikaciju kroz privlačenje starijih, fizički aktivnijih i ekološki osvještenijih posjetitelja; širenje turističke aktivnosti na druge dijelove otoka; produljenje turističke sezone; ulaganje u radnu snagu radi zadržavanja (ili povećavanja?) visoke kvalitete usluge.
O tome što je od nastanka Strategije (objavljena je 2019.) do danas učinjeno, te o angažiranoj raspravi koja je uslijedila nakon izlaganja pisat ću u sljedećem nastavku.
