Langugae SWITCH
Jasna Čapo
Privatno poduzetništvo kao pokretač inovacija i društveno odgovornog turizma
(listopad 2023.)
Prilikom posljednjeg boravka u Hvaru krajem rujna/početkom listopada 2023. u ruke mi je došla knjiga Marinka Petrića, „Hvarski turistički spomenar. Sentimentalno putovanje kroz turističku prošlost Hvara“ (2018.). Postojanje te knjižice uvelike me iznenadilo i razveselilo; znala sam, naime, da je autor još prije dvadeset godina objavio prvo izdanje (imamo ga u Institutu za etnologiju i folkloristiku); no promaklo mi je da je u povodu 150. obljetnice hvarskoga turizma, objavljeno i drugo dopunjeno izdanje. Čini mi se gotovo nevjerojatnim da u razgovorima s brojnim akterima u turizmu grada u posljednje dvije i pol godine, pa i na moje izravno pitanje što je objavljeno 2018. kad se obilježavala velika obljetnica, nitko nije spomenuo novo izdanje Petrićeve knjige. Tim više, jer je riječ o izvrsnoj dokumentaciji i analizi razvitka turizma u Hvaru u kojima se autor osvrće i na posljednje razdoblje party turizma. Rekla bih da ova šarmantna knjiga s fantastičnim ilustracijama u Hvaru nema status kakav zaslužuje, iako je za sada jedina sveobuhvatna knjiga o povijesti hvarskoga turizma.
Iz knjige se jasno razaznaju ciklusi hvarskog turizma u kojima je nakon početnoga zamaha i rasta slijedilo razdoblje stagnacije i opadanja. Opisane faze hvarskoga turizma gotovo na školski način potvrđuju teoriju Richarda W. Butlera o tome da svaki oblik turističke ponude ima svoj tijek, svoj životni ciklus, te da ga je nakon nekog vremena potrebno zamijeniti ili obogatiti novom idejom/novim idejama.Usponi i padovi hvarskoga turizma to izvrsno pokazuju. Da bi se stanovita potrošena turistička vizija obnovila i postavila na nove temelje te ponovno bila mamac za posjetitelje, Hvarani su morali iznaći nove ideje. U nekim su razdobljima to radili vizionarski i planski (npr. u razdoblju djelovanja Higijeničkoga društva), u drugima pak neplanski i stihijski (npr. u najnovijem razdoblju masovnog party turizma).
Teorija da svaka turistička ponuda ima svoj tijek trajanja vodi do pitanja je li današnja turistička ponuda party turizma potrošena. Kuca li na vrata scenarij stagnacije i opadanja poznat iz 1980-ih godina kad je došlo do zasićenja masovnim agencijskim turizmom? M. Petrić smatra da je danas hvarskom turizmu potrebna temeljita obnova i diversifikacija, te iznosi svoje viđenje kako bi to bilo poželjno provesti (npr. umjerenost, povratak starim inicijativama, cjelogodišnji turizam itd.).
Temeljita obnova i promjena nisu toliko potrebne zbog zasićenja tržišta odnosno manjka interesa za destinaciju (do čega još nije došlo), koliko zbog negativnih učinaka koje sadašnji turizam ima na društvenu zajednicu, na urbane funkcije i infrastrukturu mjesta te na okoliš, kao i zbog dugoročno neodržive prakse da se turizam velikim dijelom oslanja na jedan vid ponude—na party turizam. O tome sam već dosta pisala u prethodnim blogovima. U posljednjemu sam u deset točaka iznijela prijedloge građana o tome kako bi se trebalo pristupiti mijenjanju turističke ponude. Glavni preduvjet promjene turističkoga proizvoda je, prema njihovim mišljenjima, promjena društvene svijesti o potrebi brige za zajedničko dobro odnosno stavljanje društvenih, komunalnih, zajedničkih interesa ispred privatnog i pojedinačnog, profitabilnog interesa.
Nedostaje i svijest da je upravo gradska uprava odgovorna i za upravljanje (koncipiranje, vizioniranje, strategije turizma kroz Turističku zajednicu) i za kontroliranje negativnih pojava što ih turizam unosi za zajednicu. Gradske su se uprave pokazale neučinkovitima u upravljanju turizmom, i u domenama koje su izravno u njihovoj nadležnosti, i u onima koje nisu, već je o preuzimanju nadležnosti nad njima trebalo pregovarati s višim administrativnim jedinicama (npr. županijom). Tako, iako se nastojalo, nije se uspjelo kontrolirati ni sankcionirati pojave kao što je nepoštivanje komunalnog reda (buka, nered), ograničiti rast nepoželjnih oblika turizma (smanjivanje javnih površina koje se u velikom postotku koriste u ugostiteljske/turističke svrhe, apartmanizacija i stihijska do/gradnja na rubnim dijelovima grada i u drugim gradskim naseljima) niti amortizirati njegove negativne posljedice na stanovnike (npr. skupoća životnih potrepština i stanova/stanarina, gubitak stalnoga stanovništva u staroj gradskoj jezgri).
Ipak dogodile su se neke važne promjene u kvaliteti života u gradu i kvaliteti turističke ponude. S jedne strane, sadašnja gradska uprava (u prvom mandatu) je privela kraju (davno započete) projekte obnove građevinske kulturne baštine (otvaranje obnovljenog arsenala i kazališta, lođe i leroja) i predložila niz novih (projekti obnove tvrđave i rotonde s kulturno-povijesnim sadržajima, izgradnja nove knjižnice). Valorizirajući vrijednu kulturnu baštinu ti projekti djeluju dvojako: učvršćuju identitet Hvarana i građanima pružaju prekrasne prostore za kulturna i društvena događanja te, istodobno, znatno obogaćuju turističku ponudu usmjeravajući je prema kulturnom turizmu. Velika ulaganja u kulturu (16,62 posto proračuna), među drugim kriterijima, donijela su Hvaru i uvrštenje u finaliste u izboru najboljega maloga grada u Hrvatskoj po kvaliteti života 2022. godine[1]. S druge strane, u novije vrijeme, i Turistička zajednica nastoji ponuditi i promovirati alternativne (turističke) sadržaje (enološke, gastronomske, sportske, izvansezonska ponuda, grad kao ekskluzivna pozornica za predstavljanje svjetskih poslovnih inicijativa, itd.), no još je prerano da bi se donijela procjena dugoročnih posljedica njezinih aktivnosti na eventualne promjene turističke ponude i slike grada.
No, može se uočiti da se one mijenjaju zahvaljujući privatnom sektoru koji nije samo i striktno iznajmljivački ili orijentiran na profitabilno masovno ugostiteljstvo nego sa svojom ponudom postaje nositelj kvalitetnih turističkih sadržaja [2]. U dvije i pol godine koliko posjećujem Hvar pojavilo se mnoštvo individualnih privatnih inicijativa, a uočljiv je i trend iznalaženja novih turističkih niša. Na primjer, uz biciklizam sve se više promovira i organizira penjački turizam; nude se enološke i gastronomske ture po unutrašnjosti otoka; nude se organski i veganski proizvodi u multinamjenskim kafićima i zalogajnicama; majstori kuharstva nude svoje usluge gostima koji iznajmljuju kuće za odmor; grad postaje traženo odredište za sklapanje braka[3]; u ponudi je i safari turizam i personalizirani posjet/boravak skrojen prema željama individualnih turista; itd. U gradu (i na otoku) doslovno cvjetaju privatni poslovni pothvati; nudeći alternativu party turizmu oni istodobno odgovaraju na nove oblike potražnje suvremenih globtrotera.
Ulica Kroz Burak, to arhitektonski dobro očuvano zapozorje (backstage) hvarske rive, a ujedno i najkraća pješačka poveznica Križne luke i Pjace, svojom se ponudom u samo nekoliko godina znatno promijenila. Uz još neke pothvate izvan te ulice, upravo tu su koncentrirani inovativni pristupi koji dugoročno mogu promijeniti lice hvarskog turizma. Ujedno, vraćaju joj živost koju je imala u prošlosti kao trgovački dio grada. U ulici je otvoren niz privlačnih novih obrta i uslužnih djelatnosti. Među njima dominiraju mjesta na kojima se može pojesti zdravi (ili nezdravi, već po želji!) doručak ili kakva preukusna slastica, popiti izvrsna kava u jutarnjim satima ili craft pivo tijekom dana ili kupiti kvalitetna dizajnirana stvar, odjeća ili ukrasni predmet (malo dalje u istoj ulici otprije se nalazi se i izložbeni prostor čuvenoga lokalnog dizajnera). Prije tri godine u cijelome gradu nije bilo ni jedne slasičarnice, sad ih je samo u Burku čak tri, svaka sa svojim konceptom, baziranim na bakinoj kuharici i/li na organski i lokalno proizvedenim namirnicama. Manjak prostora za stolove u objektu ili na ulici nadoknađuju domišljatim klupama za sjedenje uz sami lokal. Priča se i da jedan poduzetnik namjerava otvoriti trgovinu čokoladom u istoj ulici.
Ove je godine tu otvoren i interpretacijski centar (muzej) posvećen pioniru forenzike u svijetu, Hvaraninu Ivanu Vučetiću. Riječ je o prvom i do sada jedinom privatnom pothvatu i investiciji u kulturnu ponudu u gradu. Centar nudi informativan muzeološki postav na hrvatskom, engleskom i španjolskom, interpretaciju otiska prsta posjetitelja, ali i kompletno osmišljen brand te kupovinu lokalnih otočkih proizvoda (vino, paprenjak) i specijalno dizajniranih predmeta. Otvoren je, vjerojatno ne slučajno, u zgradi u kojoj je Vučetić radio. Centar nije samo dobitak u turističkoj ponudi grada već je i okvir u kojemu se svjetski značajnom inovatoru, Hvaraninu Vučetiću, osigurava važnije mjesto u gradskoj memoriji.
Dok grad već nekoliko godina ima u planu niz projekata za obogaćivanje kulturne ponude, koji zbog administriranja na višim upravljačkim razinama, nedostatka financija, propusta i/li interesa na državnoj razini, godinama nisu ostvareni, ova je privatna inicijativa od zamisli do realizacije trebala samo šest do sedam mjeseci. Ta činjenica izvrsno ilustrira različite vremenske horizonte u okviru kojih djeluje privatni kapital (brzo, efikasno, kratki rok realizacije) za razliku od državnog kapitala i projekata (sporo, neefikasno, dugi rok realizacije). Brojne administrativne zapreke i zahtjevi mogu zapriječiti i brzu realizaciju privatnih pothvata, kao što je bio slučaj u drugom jednom privatnom pothvatu s kulturnim obilježjem. No, vlasnici palače Sarjanović uspješno su se nosili sa svim kušnjama lokalne, regionalne i državne administracije. Izlaganjem vrijednoga arheološkog nalazišta u podrumu trgovine vinom nakon sedam godina rada uspjeli su gradu osigurati još jednu kulturno-povijesno zanimljivu točku.
Spomenuti privatni pothvati sa stanovitom kulturnom ili društveno-gospodarskom vizijom ilustriraju da i u Hvaru ima poduzetnika koji svoje poduzetništvo žele oplemeniti kulturnim ciljem i djelovati društveno odgovorno. Izjave jednog ugostitelja: „Idemo napravit nešto za ovu zajednicu“, ili jedne mlađe poduzetnice: „Nije nama cilj sad iscrpit destinaciju, nego ju nekako oplemenit. Mislim, ljudi moraju tu živjet cilu godinu, a ne samo onih četiri, pet mjeseci“, nalaze svoje uporište u stvarnosti.
Neposredna budućnost obnovljene i inovativne turističke ponude u Hvaru, pa i one s kulturnim i društvenim predznakom, uvelike bi mogla nastati iz ideja privatnih poduzetnika, čak i kad u tim pothvatima možda nema prevelike računice ili kad su oni zbog sezonalnosti turizma neodrživi u izvansezonskim mjesecima. Gradska uprava bi trebala razmisliti kako da slične privatne inicijative na dobrobit zajednice i promociju kulturne i povijesne baštine na neki način podupre, možda tako da im financijski pomogne da budu na raspolaganju građanima tijekom većega dijela godine. Time se ne bi samo obogatila kvaliteta života građana izvan turističke sezone, nego bi se dugoročno djelovalo i u cilju njezina produžetka.
[1] Kriteriji po kojima se u ovoj kategoriji dobivaju bodovi su: ulaganja u kulturu, broj visoko obrazovanih stanovnika, prosječni prihodi, broj obrtnika, stopa siromaštva. Moglo bi se raspravljati o relevantnosti tih kriterija za izbor grada s najboljom kvalitetom života. Mišljenja građana govore u prilog teze da je kvaliteta života u gradu sve lošija zbog prekomjernoga turizma.
[2] I u kategoriji najboljega maloga grada za gospodarstvo u RH, Hvar je dva puta, 2019. i 2022., dobio priznanje.
[3] Grad u funkciji destinacije za svadbeni turizam nosi i proturječnost, jer tijekom sezone vjenčanja građani negoduju zbog buke.
