Langugae SWITCH
Jasna Čapo
Participacija lokalne zajednice u Rijeci i nasljeđe EPK Rijeka 2020
(svibanj 2022.)
Ovim osvrtom nadovezujem se na prošle godine započetu seriju komentara na istraživanje urbanih budućnosti u Rijeci. U zadnjem osvrtu (Multikulturnost Rijeke 3: Europska prijestolnica kulture i pokušaj osnaživanja različitosti za budućnost) iznijela sam tezu da se programom Rijeka 2020 – EPK željelo, između ostaloga, na građane djelovati pedagoški i podučiti ih o njihovom impresivnom multikulturnom (i industrijskom) povijesnom nasljeđu. Druga strana pedagoškoga programa bila je usmjerena na budućnost: kroz različite tipove aktivnosti željelo se potaknuti participaciju građana s ciljem da se osnaže i preuzmu inicijativu u izgradnji tolerantnosti među raznolikim skupinama u gradu i aktivnoga građanstva koje bi se angažiralo u akcijama na razvoju raznolikih aspekata života u gradu i jače sudjelovalo u kulturnim aktivnostima. U ovom ću se osvrtu, temeljem istraživačkog posjeta Rijeci u travnju 2022., osvrnuti na pitanja pedagoške vizije EPK-a i njezina nasljeđa u Rijeci.
Pripremni programi EPK-a su bili usmjereni na edukaciju publike/lokalne zajednice za konzumiranje programa koji su se trebali dogoditi 2020. za vrijeme odvijanja cijele manifestacije s jedne strane, te, s druge strane, za participacijske modele stvaranja kulturnih i društvenih sadržaja u sinergiji s građanima. Raznoliki programski pravci imali su naglasak na participaciji i aktiviranju građanstva (npr. Zeleni val, Slatko i slano), a od 2017. godine su se kroz projekt Učionica (dio Dodatnog programa) nudili tečajevi s ciljem stvaranja stručnjaka u području kulturnog menadžmenta i razvoja kulturnih politika i izgradnje kapaciteta za konzumiranje kulturnih i društvenih aktivnosti u lokalnoj zajednici. Dva su tematska područja Učionice—razvoj publike i uključivanje zajednice—dizajnirana s tim ciljem. Razvoj publike teži razumjeti profil i potrebe korisnika kulturnih sadržaja (publike) kako bi se osiguralo njezino aktivno sudjelovanje u programima EPK-a i općenitije povećalo sudjelovanje građana u kulturnim aktivnostima. U tu je svrhu organiziran jednogodišnji obrazovni program Applause please! namijenjen prije svega kulturnim institucijama i nevladinim organizacijama. S druge strane, seminar Uključivanje zajednice/Angažirane umjetničke prakse održan je s ciljem da se analiziraju suvremene društveno angažirane umjetničke prakse koje se temelje na radu sa zajednicom i njihov društveni učinak. Iako se smatra da participativna umjetnost (umjetnost u kojoj sudjeluje zajednica) može postati pokretačem (agensom) društvenih promjena, u izvrsnome programu ovoga seminara sudionici su, između ostaloga, propitivali mogućnosti društvenih promjena i granice integracije umjetničke produkcije u zajednici. Na žalost, video zapisi tih čini se izvrsnih seminara danas više nisu dostupni na mrežnoj stranici EPK.
Podrobna analiza pedagoškoga nasljeđa EPK-a, kao uostalom ni cjelokupnoga projekta, do danas nije provedena, pa će se moji komentari o pedagoškim učincima EPK-a bazirati na susretima s nekoliko dionika EPK-a i članova građanskih udruga. Na prvi pogled moglo bi se učiniti da su pedagoške intencije EPK-a za stvaranje kulturno i društveno aktivnih građana polučile uspjeh. No, budući da su građanski aktivizam i društveno-kritička umjetnost u službi zajednice bili prisutni u Rijeci i prije njezina proglašenja prijestolnicom kulture, bilo bi točnije reći da ih je bogati program EPK-a učvrstio i dao im zamah, a nekim je organizacijama infrastrukturnim realizacijama omogućio da nastave svoje djelovanje u institucionalnom okruženju (npr. Dječja kuća). U nastavku predstavljam nekoliko udruga i organizacija i njihove koncepte djelovanja/angažmana u zajednici.
Jedna od najstarijih organizacija riječke nezavisne kulturne scene je svakako Drugo more. Riječ je o neprofitnoj organizaciji koja se bavi „produkcijom, promocijom, istraživanjima, obrazovanjem i diseminacijom informacija na području kulture“ i to već punih dvadeset godina. Želi postati „jednom od jačih organizacija za promociju suvremenog kulturnog stvaralaštva i teorije te središnjeg informacijskog, medijacijskog i edukacijskog centra za kulturne djelatnosti“ (svi navodi s mrežnih stranica organizacije). Organizira programe iz područja izvedbenih, likovnih, filmskih i glazbenih umjetnosti te edukacijske programe za mlade. Održavši se u prekarnim hrvatskim uvjetima djelovanja nezavisne kulturne scene i osiguravši si sve veći udio u raspodjeli javnih resursa, Drugo more uspješno realizira svoju viziju. Uspješnost udruge ogleda se i u činjenici da je osmislila jedan od sedam programskih pravaca EPK-a, Dopolavoro, koji je tematizirao nove tehnologije rada u suvremenom društvu. Udruga djeluje u područjima eksperimentalne i alternativne suvremene umjetnosti i kritičkih društvenih i humanističkih znanosti; orijentirana je na stvaranje u lokalnom okruženju, u suradnji s drugim sličnim organizacijama drugdje u zemlji i u inozemstvu; njezini programi su društveno-kritički angažirani; naposljetku, nije samo dionikom kulturne scene nego teži biti i sustvarateljem kulturnih politika u gradu.
U travnju otvorena izložba o propasti industrije šećera u srednjoj i istočnoj Europi u 20. stoljeću, Šećer posvuda, u izložbenoj dvorani Filodrammatice na Korzu izvrsno oprimjeruje aspekte djelovanja Drugog mora. S jedne strane, izložba problematizira globalnu, kolonijalnu i robovlasničku pozadinu industrijske proizvodnje šećera unutar kojih se industrija razvijala i cvala. S druge strane, tematizira njezino današnje propadanje u Europi. Tako su temporalnost, globalni odnosi moći i društvena kritika ključni elementi izložbe. Izlaganjem kolonijalnoga konteksta razvoja lokalne industrije šećera izložba ulazi u kritički dijalog s prikazom povijesti riječke industrije šećera u novome postavu Gradskoga muzeja Rijeka (prigodno postavljen upravo u upravnoj zgradi bivše Riječke šećerane, danas sjedišta Gradskog muzeja). Uz intelektualnu i artističku publiku kojoj se organizatori primarno obraćaju, nizom popratnih događanja i vodstvima, nastoje zainteresirati i širu lokalnu publiku. Sudeći prema ogromnom odazivu na vodstvo pretposljednjeg dana izložbe u tome i uspijevaju.
Drugačiji koncept „razvoja publike“, najsličniji onome koji se propagirao putem programa Učionica u pripremnim fazama EPK-a, ima udruga Urbani separe. Djeluje od 2014. s ciljem osnaživanja kapaciteta zajednica „kako bi se iste vlastitim kapacitetima samostalno razvijale kroz društvene aktivnosti i kulturne sadržaje“. Bavi se provedbom „kulturnih projekata u javnom prostoru, koji potiču aktivno građanstvo, pristupačnost i urbanu ekologiju, pružaju podršku građanskim inicijativama“ te educiraju u područjima „aktivnog građanstva, održivih praksi, umjetnosti i kulture te jednakosti“ (s mrežnih stranica udruge). Urbani separe djeluje u suradnji i dogovoru s građanima. Osnivanjem „mjesnih odbora“ u konkretnome prostoru u kojemu realiziraju svoje projekte, donose planove koji adresiraju potrebe stanovnika i poboljšavaju kvalitetu urbanoga života oplemenjivanjem i aktiviranjem javnoga prostora za uporabu građanima. Trenutno provode projekte u četiri riječka kvarta/prostora—u Harteri, Kružnoj ulici, na Klobučarićevom trgu i na Škurinju. U Kružnoj ulici, neprometnoj središnjoj gradskoj ulici kružnoga toka, angažirani su već nekoliko godina. Uspješno su je iz prljave i neprivlačne ulice pretvorili u „urbani dnevni boravak“ intervenirajući u prostor zelenilom i mjestima za sjedenje. No, ta se intervencija za prihvatljiviju budućnost Kružne nije pokazala održivom, pa Urbani separe opet pokreće akciju radi njezina osvježavanja i pomirenja htijenja njezinih raznolikih korisnika. I na Klobučarićevom trgu, velikoj praznoj betonskoj plohi ispred osnovne škole „Nikole Tesle“, nastoje iznaći kompromis između propalih vizija prenamjene prostora (ovdje se trebala graditi nova gradska knjižnica) i htijenja njegovih raznolikih korisnika predlažući različite sadržaje kako bi stvorili ugodniji prostor za odmor i druženje u središtu grada te osmislili nove sadržaje na tom najvećem gradskom trgu. U sklopu projekta EPK-a, u srpnju 2020. postavljeni su drveni paviljoni za igru i odmor i žardinjere s biljem kako bi se podsjetilo gradske vlasti da je potrebno iznaći nove vizije za uređenje trga. Aktivnosti „mjesnoga odbora“ Hartera na revitalizaciji nekad industrijskoga, a danas zapuštenoga prostora uz Rječinu i njegova pretvaranja u „živi kvart“ su tijekom godina bile vrlo brojne i toliko raznolike da ih valja zasebno predstaviti.
Te intervencije svjedoče o tome kako svaku transformaciju prostora treba njegovati i održavati, te istraživati mogućnosti njezine daljnje prilagodbe novonastalim okolnostima i potrebama stanovnika. Riječima antropologije budućnosti i Felixa Ringela, Urbani separe se u svojim projektima neposredno suočio s pitanjem održivosti urbanih intervencija, odnosno pitanjem ima li budućnosti za zamišljenu budućnost koju žele realizirati. Tek će se vidjeti i je li akcija jedne druge udruge građana, prikladnoga imena Kvart za 5, na uklanjanju ilegalnog deponija u središnjem predjelu staroga grada u blizini Klobučarićeva trga (MO Školjić-Stari grad) i njegovo pretvaranje u krasan park s drvenim klupama, kantama za otpad i novozasađenim biljem održiva (intervencija, pokrenuta još 2019., plaćena je sredstvima EPK-a i tek je nedavno dovršena). U doba našega posjeta Rijeci krajem travnja, „Džepni park“ Lešnjak još je uvijek bio ograđen s ciljem da se zaštiti rast posađenog bilja, no jedna od glavnih inicijatorica njegove realizacije, bila je vidno ponosna na dosada učinjeno i nije uopće komentirala činjenicu da je tri godine prošlo od pokretanja građanske inicijative za njegovim uređenjem. Očito, takve poteze nije moguće brzo provesti. Građanska inicijativa Kvart za 5 inače je zanimljiva još po nečemu. Naime, ona se i konkretno politički angažirala, te su na lokalne izbore 2021. izašli u suradnji s Možemo Rijeka i udrugom Kvart za Grad – i pobijedili! Time su započeli eru sudioničkog odlučivanja politike i građana koja će, nadamo se, pokazati korisnost i efikasnost takva koaliranja.
Naposljetku, osvrnut ću se i na u Hrvatskoj jedinstveni kulturni centar za „djecu, roditelje i sve razigrane pojedince“ (s mrežnih stranica), Dječju kuću. Zgrada Dječje kuće smještena je u art-kvartu Benčić u zgradi nekadašnje tvornice duhana, a kasnije tvornice brodskih motora Rikard Benčić. Premda se često spominje kao jedno od najvažnijih infrastrukturnih nasljeđa EPK-a, programsko oblikovanje i izgradnja Dječje kuće planirani su još 2014. i realizirani u sklopu EU programa usmjerenih na revitalizaciju gradova i industrijskih zemljišta (program Konkurentnost i kohezija 2014.-2020.) i Grada Rijeke. Otvorena je u veljači 2021. Program Dječje kuće bio je razvijan kao zaseban programski pravac unutar EPK Rijeka 2020., u suradnji četiriju etabliranih gradskih kulturnih ustanova: Art-kino, Gradska knjižnica Rijeka, Gradsko kazalište lutaka i Muzej moderne i suvremene umjetnosti i nekih udruga pod vodstvom Trgovačkog društva Rijeka 2020. Cilj programskoga pravca, kao uostalom i već spomenute Učionice, bio je „osnaživanje lokalnih aktera i organizatora, razvoj i senzibilizacija publike, aktivacija novih izvedbenih i kulturnih prostora te stvaranje novih generacija educirane, zainteresirane i aktivne publike“ (s mrežnih stranica). Neki od značajnijih programa prije otvaranja zgrade, a koji postoje do danas, bili su Festival Tobogan – aktivne ferije za djecu (na Tobogan se s velikim pohvalama referiralo više sugovornika u Rijeci), Tjedan dobre dječje knjige, Brickzine-magazin Dječje kuće o stvaranju kulture za djecu, itd. (Brickzine je izdavač izvrsnog vodiča kroz Rijeku za djecu i roditelje.)
Današnje programske smjernice Dječje kuće u fokusu imaju obrazovanje djece do 12 godina u području kulture i umjetnosti, poticanje dječje kreativnosti, razvijanje njihovih kreativnih potencijala, te, u skladu s participativnim idejama koje je promovirala Rijeka 2020, osigurati participaciju djece u kreiranju umjetničkog stvaralaštva. Program integrira razne umjetničke forme i povezuje ih s novim medijima i tehnologijama. S jasnim programskim profilom usmjerenim prema važnom segmentu lokalnoga stanovništva i s vizijom aktivnoga sudjelovanja djece u kulturno-umjetničkim programima, Dječja kuća se izdvaja kao jedinstvena institucija na „zavisnoj kulturnoj sceni“ u Hrvatskoj. Čini se da su to prepoznali i građani Rijeke jer je u kući prilikom našega posjeta bilo prilično živahno. Obišavši zgradu osvjedočili smo se da je doista riječ o „najneobičnijoj kući u gradu“ (mrežne stranice), koja djeci nudi čarobne ili maštovite prostore za igru, odmor, čitanje, projekciju i produkciju filmova, učenje i kreiranje raznolikih sadržaja.
Zaključila bih ovaj kratki rezime mojih novih uvida u grad Rijeku i EPK s nekoliko opaski. S jedne strane, pet spomenutih udruga/organizacija u kulturi koje djeluju u gradu obraćaju se različitoj publici (djeca, građani, artistička i znanstvena publika) na specifične načine (umjetnička izložba, okrugli stol, rasprave, intervencije u kvartu, volonterski rad građana, poduka i sl.). Sve dijele viziju angažiranja, aktiviranja ili participiranja raznolikih građana u programima, bili oni kulturno-umjetničke prirode, u sferi poboljšanja gradske infrastrukture ili neke specifične društvene akcije. Sve imaju edukativnu notu, a u njihovoj pozadini je vizija budućnosti koju će sustvarati s društveno-kritički, umjetnički ili participacijski osnaženim građanima svih dobi.
Može se uočiti i da su gotovo sve ove udruge/organizacije bile aktivne ili u nastajanju prije ili tijekom osmišljavanja programa EPK-a u Rijeci. Rekla bih da to može objasniti zašto je upravo Rijeka dobila titulu hrvatske prijestolnice kulture (ipak, donekle se ograđujem od tog zaključka jer se bazira tek na djelomičnom uvidu u nositelje programa EPK-a). Preklopile su se, naime, građanske inicijative odozdo s ambicijom odozgo (Gradska uprava) da upravo Rijeka dobije EPK-a titulu i grad je doista ponudio bogat i zanimljiv participacijski program kojega su uvjeti natječaja za EPK-a prioritizirali, a kojemu drugi hrvatski gradovi nisu mogli konkurirati. Programi EPK Rijeka 2020 doista jesu bili istovremeno i „ogledalo sadašnjosti i prozor u budućnost“ grada, kako se navodi na mrežnim stranicama projekta, napose pravca Slatko i slano. Stoga bih često postavljano pitanje što je nasljeđe EPK-a u Rijeci malo drugačije formulirala: program EPK-a je nasljeđe žive riječke kulturno-umjetničke i društvene scene koja se rano počinje obraćati lokalnoj zajednici i s njome sustvarati svoje programe. Unatoč tome što je uvelike ostao neostvaren, sam pak EPK-a je također ostavio bogato nasljeđe, time što je osnažio i učvrstio lokalnu kulturnu i društvenu scenu i aktivno građanstvo. Stoga bi bila velika šteta da Grad Rijeka zatvori taj prozor u budućnost grada, odnosno propusti dalje jačati stvorene potencijale i osigurati njihovu budućnost u skladu s potrebama grada i željama građana.
