Langugae SWITCH
Jasna Čapo
Pijetet prema baštini i „zaglavljenost“ u turizmu
(prosinac 2024.)
Kako smo vidjeli, građani Hvara suživljeni su s materijalnim nasljeđem prošlosti svoga grada; oni ga na određeni način svojataju; ono je izvorištem njihova ponosa i identiteta, a kao još uvijek življena baština ono je i prostor s kojim žive, prostor redovitih, ponekad vrlo običnih, svakodnevnih oblika gradskoga društvenog života. Istodobno, postalo je i predmet fascinacije za vanjske posjetitelje, poželjna atrakcija u turističkoj ekonomiji. Ta dvojaka funkcija spomeničke baštine stvara napetosti, a pored već u prethodnom eseju spomenutih i druge prijepore među gradskim žiteljima. S jedne strane, postavlja se pitanje što je prikladno prikazivati i izvoditi u zaštićenim javnim (otvorenim i zatvorenim) prostorima. Naime, zbog svojega kulturno-povijesnoga značaja, oni izazivaju poštovanje (pijetet) stanovnika. Iz pijeteta nastaje misao da valja razmotriti što jest, a što nije prikladno ponašanje ili događaj u tim prostorima. S druge strane, postavlja se i pitanje ravnomjernoga odnosa njihove komunalne i turističke uporabe kao i ograničavanja pretjerane turističke eksploatacije. Oko tih se pitanja građani najmanje slažu, na tim se pitanjima lome koplja, a društveni procesi vezani uz baštinu pokazuju svu svoju složenost i u tako malenoj sredini kao što je hvarska.
Nakon obnove, arsenal i lođa se koriste kao multifunkcionalni prostori nespecifične namjene — za izložbe, predavanja, manje ili više svečana događanja u organizaciji grada ili u privatne svrhe. U arsenalu se održavaju najrazličitije stvari: karneval, sajmovi, koncerti, izložbe i kušanje vina i drugih proizvoda, dobrotvorne priredbe, primanja i domjenci za cijelu zajednicu, javna predavanja ili skupovi kao što je bio onaj o državno potpomognutoj stambenoj izgradnji. Kazalište je postalo središnje mjesto kulturnih događanja. Izvan turističke sezone kad primarno funkcionira kao muzejski prostor, u njemu se održavaju kazališne predstave domaćih i gostujućih kazališnih trupa, koncerti, natjecanja srednjoškolaca u znanju, znanstveni skupovi, svečane priredbe i slično. Sva tri ikonička prostora koriste se i za komunalne i za turističke svrhe.
Građani žele da se „očuva dostojanstvo“ spomeničke baštine. Jedna se sugovornica (2021.) pita što bi bila „prikladna“ ili čak „dozvoljena“ događanja u „jednom od najstarijih kazališta u Europi“, u gradu Hvaru kao „kolijevci kulture i scenske umjetnosti. Moramo zadržati određenu razinu“. Pritom nabraja predstave pučkih/amaterskih kazališta koje, iako privlače najveći broj gledatelja, možda nisu dovoljno visoke kvalitete da se izvode u hvarskom kazalištu. Drugi je sugovornik (2022.), razočaran što arsenal nije postao nova gradska knjižnica i „dnevni boravak građana“ oštro kritizirao događanja koja se u njemu odvijaju: „umjesto kulture, tu se održavaju svadbe, domjenci, promocije vina… tu nam pijanci povraćaju, prolijevaju crno vino po podu. Nisam ja protiv toga. (…) Onda vam dođe neki bogataš iz neke firme, zakupi prostor za bakanalije, rade večere za njih, ono… Pa nije arsenal za to.“ Sam se zalaže da se u arsenalu za vrijeme turističke sezone napravi „jedan virtualni muzej“ gradske prošlosti s modernim tehnološkim sredstvima, a da se izvan sezone odredi kakav tip događanja odgovara tom prostoru. I neki su gradski djelatnici suzdržani prema navedenim događanjima; misle da bi trebalo „s mjerom“ procijeniti, a ujedno i propisati što se može organizirati ne samo u arsenalu nego i u drugim reprezentativnim gradskim prostorima.
Novoosnovana Javna ustanova u kulturi Hvar 1612. upravlja kazalištem, arsenalom, tvrđavom, gradskom lođom, tornjem sa satom (leroj) i još nekim povijesnim spomenicima. Misija joj je dvojaka, s jedne strane očuvanje i prezentacija gradskih spomenika, a s druge, stvaranje kulturnih sadržaja u tim prostorima na dobrobit cijele hvarske zajednice. Njezina ravnateljica vidi Javnu ustanovu kao „nositelja nove energije u gradu kroz kulturu“, kao „tvornicu kulture“, koja će, s „ pozitivnim, dobrim idejama“ i osloncem na „mlade kreativne snage“ u gradu proizvoditi i prikazivati suvremene oblike kulture i tako povijesnim spomenicima koji su joj dani na uporabu dati novi život. Ravnateljici to i uspijeva; kulturna scena u gradu je bogata i raznolika (iako građani, gotovo po inerciji, i nadalje kritiziraju nedostatak događanja izvan turističke sezone). Dualitet gradskoga života definiran turističkom sezonom jasno se ogleda i u djelovanju Javne ustanove, no rekla bih kako je izbalansiran: ljetni kulturni sadržaji prilagođeni su lokalnom stanovništvu i posjetiteljima, a u cjelini kulturni spomenici više se koriste za gradske društvene i kulturne potrebe nego u turističke svrhe.
Oko korištenja javnih prostora na otvorenom također se sukobljavaju mišljenja građana. Glavni trg, Pjaca, omeđen većinom spomenutih gradskih spomenika, glavni je prostor odvijanja raznih aspekata društvenosti stanovnika i turističkih događanja. Na trgu se igraju djeca, na stepenicama koje ga odjeljuju u dva nivoa se sjedi i priča, ispred crkve zastajkuju nakon mise i razgovaraju žene, oko štandarca ispred lođe poslije podne okupljaju se stariji muškarci; to je i prostor na kojemu se održavaju središnji dijelovi liturgijskih i paraliturgijskih svečanosti: procesija Velikoga petka, procesije na Dan sv. Prospera (zaštitnika Hvara) sv. Stjepana I, pape i mučenika, zaštitnika Hvarske biskupije i grada; na sjevero-zapadnome kraju nalaze se kafići, na jugo-istočnome restorani. Ispred lođe održavaju se koncerti i adventski sajam; na mandraču fešta tradicijskih brodova Dalmacije, itd. Odnedavno, trg je postao poprištem velikih sportskih događanja; zimi se ispred arsenala postavlja klizalište (sic!). Uz podršku Turističke zajednice grada poslužio je i kao kulisa za veliki spektakl Europa Parka i tvornice Rimac Bugatti, kojemu je prethodilo višetjedno izlaganje Rimčeve Nevere. Navodno najbrži električni auto na svijetu stajao je u izložbenom boksu usred Pjace. Bilo je to u gradu u kojemu nema punionice za električne automobile! U svakom slučaju, već iz navedenoga jasno je da je Pjaca kao pravi mediteranski trg definitivno glavna pozornica svih društvenih i kulturnih, turističkih i ugostiteljskih zbivanja u Hvaru.
Dok neki nemaju ništa protiv različitih događanja na glavnome trgu i/li ispred najznačajnijih kulturnih dobara, drugi prosvjeduju. Jedna starija gospođa kazala je kako je Pjaca izgubila sve svoje nekadašnje funkcije. „Meni se ne sviđa ta bina ispred lođe, to šta se događa ispred i taj ljepljivi pod, sve to ispred jedne takve građevine, dođe mi zaplakat. Ubije totalno tu lođu, makar je zid ispred i nema ništa, ali opet mi ne ide uz to“, kazao je jedan mlađi građanin. Naglasio je i da su drvene kućice ispred lođe u Adventsko vrijeme „katastrofa“. No, sugestije Grada da se premjeste negdje drugdje, malo dalje od središta, nisu naišle na odobravanje građana.
Drugi sugovornik misli slično o prikladnosti lođe kao koncertne pozadine prepričavajući jedan „radikalan slučaj“ kad je navodno jedan poznati pop-rock sastav nastupio na pozornici ispred lođe: „Znate za Pips, Chips & Videoclips (…) neki heavy metal, šta ja znam, neka muzika koja je namijenjena za neke prostore koji apsolutno nisu hvarski eksterijeri. (…) Jedne večeri su došli ispred lođe i tu su kao imali koncert. To je jedini put u povijesti da se dogodilo da su sami muzičari poslije dvadeset minuta prekinuli vlastiti koncert, ispričali se publici i otišli. Jer su shvatili da to nije prostor, da je to neprimjeren prostor za takvu vrstu muzike. (…) Bilo je i nekih gradonačelnika koji su dovodili neke idiote po toj Pjaci i onda sam ja htio da se definira… dao sam na razmišljanje što bi to bilo primjereno ovom prostoru i da se to onda uključi u statut. I onda su počeli skakat da se to ne može radi ovoga radi onoga… shvatiš da to nema smisla…“, rezignirano je zaključio nakon emotivnog iskaza koji podcrtava zabrinutost građana zbog neadekvatnih sadržaja u javnim prostorima njihova grada.
I Nevera s pratećim vizualno-glazbenim spektaklom Europa Parka je izazvala različite komentare. Mnogi ističu kako se tako nešto velebno još nije dogodilo u Hvaru, no, između ostaloga mogao se čuti i ciničan komentar, koji ujedno pogađa u srž ekonomskoga stanja dijela građana koji se ne bave turizmom: „To ti je k’o da gledaš zlatno tele, eto! A šta ćeš drugo, gledaš, gledaš, a ne možeš ništa… To je meni taman, ta kućica za mene. Ko kapi, kapi“! Jedna je stanovnica, inače gradska službenica, mišljenja kako valja spriječiti da javni prostori, posebice Pjaca, postanu pozadina sve većega broja neadekvatnih sadržaja koji se organiziraju u turističke svrhe.
Dio građana nije zabrinut zbog načina na koji se koriste javni prostori. Ti su građani ujedno i turistički djelatnici raznih zanimanja (ugostitelji, vlasnici kafića i noćnih klubova i sl.). Oni ne razmišljaju o „primjerenosti“ sadržaja u javnim prostorima nego se njima služe i iskorištavaju ih u privatne svrhe. Širenjem svojih „štekata“ (zakupljena javna površina) na gradske ulice i trgove u turističkoj sezoni, oni „oduzimaju“ grad njegovim stanovnicima što je svojevrsna privatizacija javnih površina koja se događa u svim gradovima (uz mnoštvo dodatnih posljedica kao što su npr. buka i onečišćenje). Grad je propisao pravila za dozvoljeno širenje ugostiteljske djelatnosti u javni prostor. Hvarski ugostitelji dobrano izlaze na javne površine i povrh dozvoljenih propisa. Sve se to događa ili uz prešutnu dozvolu gradskih vlasti, koje, na žalost, ne poštuju vlastite odredbe odobravajući prekomjerno širenje štekata, ili se pak događa ilegalno, na što gradski oci zatvaraju oči. U nekim uskim gradskim ulicama građani su prisiljeni probijati se do svojih kuća, ili ih, pak, ako je to moguće, u potpunosti izbjegavaju koristeći obilazni put. “Okupacija” javnih površina glavnoga gradskog trga je tako velika da se u turističkoj sezoni uopće ne vidi jedna od najfotografiranijih gradskih veduta, kruna gradske gustirne smještene na njegovoj istočnoj strani. Ni sama je zbog mnoštva restoranskih stolova jednoga ljeta nisam uočila.
Gustirna je “bolna točka svima (…) Ona je nekakav simbol sad već i otpora, ali u ono ranije vrijeme i kapitulacije. (…) Tu i tamo neko zagrinta pogotovo zimi, vidi kako je lijepa, zašto ju ne vidimo ljeti. Ali da sad netko dođe i kaže, evo ta tri ugostitelja će ostat bez štekata, njima će se oduzet stolovi, oni će imat manje prihoda, to ne…”, čuli smo od jedne sugovornice. Gustirna je “obrazac gradskih prostora koji nestaju” pod naletom turističke eksploatacije i komercijalizacije svega, kazala je druga. Stoga je autorski tim projekta HvarUrbArt (Grad Hvar i Hvarski muzej baštine) odlučio u ljeto 2022. zamotati krunu bunara kako se uopće ne bi vidjela, jer je ljeti ionako okružena restoranskim stolovima nevidljiva, “kao da je nema”. Građani su se čudili, pitali su se zašto je to napravljeno; mislim da uglavnom nisu shvatili poruku niti namjeru organizatora umjetničkih intervencija u javnom prostoru da potaknu građane na kritičko promišljanje o granicama korištenja javnih prostora u privatne i profitne svrhe. Zamatanjem gustirne organizatori, između ostalih i sam grad, samo-kritički su se osvrnuli na vlastita kršenja propisa o korištenju javnih površina. No, simboličke poruke građani nisu razumjeli; jednoj sam lokalnoj vodički objasnila što je bila namjera, a nekoliko godina kasnije čula sam i mišljenje da je to bilo “glupo”. Doista, možemo se upitati ne bi li bilo bolje i učinkovitije da umjesto simboličkih poruka, poštivanjem vlastitih komunalnih propisa i kažnjavanjem svih prekršitelja bez iznimke grad svojim građanima pošalje konkretne poruke da se zakona treba pridržavati.
Prošloga ljeta je u tom smislu konačno došlo do pomaka. Zahvaljujući medijski podržanom građanskom aktivizmu, Grad je počeo primjenjivati zakone i kažnjavati prekršitelje. No, taj je proces doveo do jake polarizacije stavova građana; ako su i prije bili podijeljeni po osi onih koji se bave i onih koji se ne bave nekim oblikom turističke djelatnosti (ugostiteljstvom i sl.), sada su se te podjele još više zaoštrile. Neki građani misle da gradsko stanovništvo nikad nije bilo podjeljenije. Doista, u gradu ne samo da frcaju retoričke iskre, nego je došlo i do fizičkih obračuna.
Hvar se ne može odreći turizma, jer turizam je dio njegove povijesti, njegov zaštitni znak, turizam je i sam „dio identiteta grada“ (iz kazivanja). No, još je jedan važan razlog zašto se od te djelatnosti ne može odustati. Ona je, naime, jedina gospodarska grana, djelatnost o kojoj ovisi cjelokupno gradsko (i šire, otočno) stanovništvo; Hvar je, moglo bi se reći,„zaglavio“ u turizmu. Građani koji koriste javne prostore u zajedničke kulturne i društvene svrhe su većinom ujedno i privatni poduzetnici koji ih iskorištavaju kao turističke resurse. Ta podvojenost dovodi do toga da vlastitim ekspanzivnim privatnim djelovanjem kroz turizam, oni gube ne samo javne životne prostore nego podrivaju i temelje samoga turizma „proždirući zajednicu i tradiciju“ (iz kazivanja). Ekspanzija turističkih djelatnosti (osobito smještajnih jedinica) uništava budućnost turizma; neki su dijelovi grada zbog nekontrolirane izgradnje odavno izgubili estetske i oznake mediteranske urbanosti. Zato je krajnje vrijeme da se razmisli o novome smjeru održivoga turizma koji će prije svega imati na umu kvalitetu života i dobrobit lokalnoga stanovništva te smanjiti tenzije što ih sukob dionika gradskoga života sa i bez turističkih interesa unosi u zajednicu. Stoga s nestrpljenjem iščekujem prve rezultate primjene Zakona o turizmu, kojim su jedinicama lokalne samouprave dane široke ovlasti u upravljanju dugoročnim procesima razvoja turizma i korištenja prostora u zajednici (v. Zakon o turizmu: novi alat za reguliranje turizma u Hrvatskoj).
