Langugae SWITCH
Jasna Čapo
Nematerijalnost materijalne baštine
(studeni 2024.)
Kamo god se okrenete u Hvaru naići ćete na neki spomenik materijalne kulturne baštine. U gradu s impresivnih 84 registriranih pojedinačnih nepokretnih kulturnih dobara i sa zaštićenom gradskom jezgrom, jedva da se u užem središtu može naći zgrada koja nema status materijalne kulturne baštine i da stoga nije obuhvaćena mjerama konzervatorske zaštite. Zaštićene su i pojedinačne zgrade, kao i javni prostori, na primjer, prostor središnjega trga, Pjace, ili zidinama opasanog starog dijela, Grode. Kulturna baština je „forte grada“, kazala je jedna gradska zaposlenica 2021. godine. No, nastavila je, unazad nekih deset, pa i petnaest godina, baština je „na žalost pala u drugi plan“; izgubila je primarno mjesto u turizmu i životu grada. Do toga je došlo zbog s jedne strane, zatvaranja i dugotrajne obnove značajnih kulturnih spomenika (arsenala, kazališta, lođe, leroja) i, s druge, pojave masovnoga i partijanerskoga turizma. O u gradskome tkivu izrazito uočljivim negativnim pojavama takva turizma (noćne zabave, bučenje, alkoholizam, onečišćavanje javnih površina…), a onda i ekspanzije turističke industrije općenito (širenje smještajnih kapaciteta, bespravna gradnja i urušavanje gradskog urbanizma, komunalni problemi…) pisala sam u nekoliko navrata (v. Građanin Hvara: Sve te buduće strategije turizma smo mi proživjeli u prošlosti; Prema drugačijim oblicima turizma u gradu Hvaru). No, ovaj prilog nije još jedan od tekstova o turizmu nego o materijalnoj kulturnoj baštini u gradu, o važnoj oznaci lokalnoga identiteta, koja je ujedno zalog budućega razvoja turizma.
Hvarska materijalna kulturna baština još uvijek je življena baština s kojom se građani identificiraju i koju koriste na dnevnoj bazi; ona je simbol identiteta grada i oslonac turističke ponude grada. Materijalni spomenici u gradu nisu postali muzealizirana baština za pokazivanje turistima, nego je to baština koja – unatoč turističkoga iskorištavanja i sve češće (ras)prodaje ako je u privatnom vlasništvu – ima vitalno mjesto u iskustvima, životnim navikama, svakodnevnim praksama i aktivnostima žitelja grada. Iz toga izvire i snažna vezanost Hvarana za gradske spomenike kulture. Višestruke funkcije baštine, simbolička (element identifikacije zajednice), socio-kulturna (uporabna vrijednost kao žive kulture u funkciji okupljanja zajednice) i instrumentalna (turistički resurs) izvorište su napetosti i prijepora među članovima zajednice.
Gradski akteri zainteresirani za baštinu mogu se kategorizirati u pet skupina: „obični“ akteri/korisnici (žitelji grada) bez dodatnih uloga i interesa u baštinskim spomenicima; korisnici koji su ujedno i čuvari i upravitelji baštinom (gradska uprava i službe); korisnici za koje je baština izvor prihoda u turističkoj industriji (uz rezidentno stanovništvo, to su i izvanjski dionici bez stalnoga prebivališta u gradu); žitelji grada koji djeluju kao društveni kritičari i korektori negativnih pojava pretvaranja grada u turističku meku; naposljetku, tu su i korisnici u dodatnoj funkciji baštinskih stručnjaka (muzealci i stručnjaci u gradu, konzervatori kao vanjski dionici). Svi oni imaju različite, nekad i disonantne ideje/predodžbe o gradskoj materijalnoj baštini, kako je i u koje svrhe obnoviti i prezentirati.
U istraživanja grada Hvara krenuli smo upravo nakon sto su nakon dugogodišnje obnove zgrade arsenala, kazališta, lođe i tornja sa satom/leroja otvorene za publiku. Te 2021. godine gradski su nam zaposlenici s ponosom pokazali obnovljene prostore, a potom smo ustanovili kako su ti objekti od vitalnoga interesa gradskih žitelja ujedno i česta tema emotivnih komentara. Gotovo svaki naš sugovornik imao nam je nešto za reći o tim zgradama; gotovo je svatko želio izraziti mišljenje o načinu obnove i kakve ona posljedice ima za njihovo korištenje u svakodnevnom životu. Uostalom, grad je godinama „brujao o obnovi“, objasnila je jedna sugovornica. Razlike u razmišljanjima i ocjenama različitih aktera gradskoga života bile su više nego očite.
Donosioci odluka/upravitelji gradom tvrde da su pri svojim odlukama bili vođeni vizijom da ti materijalni spomenici ostanu živi dio gradskoga tkiva, da ih se nastavi koristiti u javne svrhe s jedne strane, te da postanu kotač zamašnjak kojim će se preusmjeriti razvoj turizma u gradu, s druge strane. Stoga su tijekom obnove donijeli odluke da se unutrašnji prostori prilagode modernim standardima i višestrukim (nespecifičnim) namjenama kao i potrebama stanovnika. Njihove odluke, donesene u suglasju s konzervatorima iz Konzervatorskoga odjela u Splitu, nisu uvijek naišle na odobravanje lokalnih stručnjaka, a još manje građana. Neki lokalni stručnjaci su prosvjedovali protiv suvremenih interpolacija, npr. sanitarija i lifta, u povijesne građevine (arsenal). Nisu odobravali ni uvođenje sustava klimatizacije morskim putem u arsenal, sustava koji je, nota bene, gradu priskrbio prestižnu Europa Nostra Best European Conservation Achievement Award 2020.
No, istodobno su neki gradski zaposlenici nezadovoljni konzervatorskim preporukama koje smatraju pretjerano restriktivnima za odvijanje suvremenoga kulturnoga i društvenoga života u tim objektima. U podlozi tih mišljenja jest strah da će konzervatorski propisi gradsku baštinu svesti na muzejski izložak i učiniti je neprikladnom za suvremeni život. To se djelomično i dogodilo. Nekoliko je sugovornika spomenulo da restauracija originalnih drvenih dijelova kazališta sprječava izvođenje glasnijih koncerata u arsenalu. Za druge gradske zaposlenike to uopće ne predstavlja problem, jer „ionako se ne treba svašta događati u arsenalu“. O tome što je prikladno, a što nije za predstavljanje/izvođenje u arsenalu i kazalištu još će biti riječi.
Najviše su rezultate obnove komentirali „obični“ akteri, korisnici baštinskih objekata. Mora se reći da su bili oduševljeni što su konačno ponovno dostupne zgrade koje zauzimaju važno mjesto u lokalnom, ali i širem hrvatskom simboličnom imaginariju. U svojim komentarima su se manje bavili estetskim rezultatom obnove, a više funkcijama zgrada i dijelovima obnove koji utječu na funkciju. Za osobe između 30-40 godina, koji su kao članovi Dramskog studija odrasli na sceni krasnoga hvarskog kazališta, a kazalište doživljavali kao svoj „dom“, ključni nedostatak je da renovirano kazalište nije „živa kuća“, tj. da se u njemu ne događaju produkcije: „Meni je najviše žao što naše kazalištenije radno, šta ono ne proizvodi. Ne samo što ne proizvodi nego možda ne mora proizvoditi vlastite predstave, ali može ugošćavat na način da se u njemu radi, ne samo da je prostor za izvođenje. Jer ta neka vibra koju dobije živa kuća, lakše ti je u nju doć. Ovako kad ti dolaziš u lijepi prostor za izvođenje onda je on prazan, bez duše, u njega treba uselit život“, kazala je jedna sugovornica.
Najoštrija u komentarima je danas srednja generacija 50-60-godišnjaka. Najveći kamen prijepora njima predstavlja uređenje ulaza u arsenal. Žitelji kritiziraju gradske odluke donesene u suglasnosti s konzervatorima. Upozoravaju na činjenicu da micanje „skaline“ na ulazu omogućava da za velikoga juga more ulazi u zgradu. Bune se protiv odluke da se nekoć otvoreni prvi nadsvođeni luk arsenala zatvori. Ispod njega su se građani voljeli okupljati, sakriti se od kiše i juga, i zaštićeni od vremenskih neprilika razgovarati. Prostor ispod prvoga luka bio je prostor na kojemu se odvijao život stanovnika; služio je kao „druga gradska lođa“, kazao je jedan sugovornik: „Moja generacija, cijelog našeg života je imala tu prednju lođu otvorenu. Kad je bilo nevrijeme, kad je jugo tuklo tu, lijeva more, stojiš unutra tu, uživaš gledat, sakriješ se, ćakulaš, gledaš to nevrijeme, ali gledaš u sigurnosti. Oni su sad povukli vrata vanka, arsenal će ionako bit zaključan, zatvoren, mi ćemo s vanjske strane stajat na kiši i gledat u tu sigurnost unutra“.
Gradska loggia je je u mediteranskim društvima bila važna javna institucija. Činjenica da žitelji parvi volat arsenala uspoređuju s lođom, govori o tome koliko im je to bio važan javni prostor. Njegovim korištenjem stvaralo se značenje i vrijednost cijeloga objekta za stanovnike. Jedna je starija sugovornica izvrsno poentirala baš to značenje kulturnih spomenika za gradske žitelje: „Izvan turizma postoji život. Što hoću reći je da povijesni spomenici koji se prezentiraju kao baština su samo mrtvi spomenici ako ne služe nečemu, ako nisu dio života stanovnika Hvara“. Prvi luk arsenala bio je definitivno takva življena baština, dio društvenoga života za generacije Hvarana koje su se tu okupljale, družile ili čekale u redu za kupovinu kino karata. Njegovom dnevnom uporabom stvarala se generacijska memorija i zajedništvo čime je materijalni kulturni spomenik dobio dodatnu vrijednost za svoje korisnike, od materijalne postao je nematerijalna kulturna baština. Kulturno-povijesna i estetska vrijednost kulturnog spomenika građanima je manje važna od njegove uporabne i iskustvene vrijednosti. Ove potonje su elementi onoga što taj objekt čini ujedno i materijalnom i nematerijalnom kulturnom baštinom i simbolom identiteta.
Svojim „baštinskim djelovanjem“ stanovnici prisvajaju kulturne spomenike kao vlastitu baštinu, kako je jezgrovito izrazio jedan drugi sugovornik: „To je bilo naše vlasništvo, to je moja generacija imala!“ U obnovi su se dogodile greške „koje ne koincidiraju sa voljom ljudi koji će sutra to koristiti (…) sad imamo osjećaj da smo praktično izgubili sve, osjećaj da više ništa nije naše“. Sugovornik izražava duboku zabrinutost jer nije bilo konzultacija s građanima, i jer se njihove želje nisu uvažile.
Na te i slične komentare na obnovljene spomenike, upravljači baštinom (gradske vlasti i službe) odgovaraju da se nije moglo uzeti u obzir brojna i vrlo različita mišljenja građana. Umjesto da su im omogućili participaciju u donošenju odluka o obnovi, nakon brojnih prigovora i komentara na zatvaranje prvog lučnog prostora arsenala, u tijeku urbanih umjetničkih intervencija HvarUrbArt u organizaciji Grada i Hvarskog muzeja baštine 2022. godine, pred ulaz su postavili šarenu klupu. Nazvana „misto susreta“, trebala je poslužiti kao toliko željeni prostor komunikacije i druženja građana. No, taj samo-ironičan i/li provokativan komentar (teško je reći što mu je bila intencija) na propuste u obnovi arsenala nije naišao na zanimanje građana. Mislim da je ponajviše izazvao nerazumijevanje i nije uspio privući građane da koriste klupu. Uostalom, postavljena je u ljetnoj sezoni kad domaći ni nemaju vremena za druženje i razgovor. Čula sam i jedan sarkastičan komentar: „Misto za susrete, tek su ga stavili, a dva pijana partijanera sjela, razvlače one pizzete, ono dvi litre pive. Ja kažem, jeste im stavili misto za susrete!“.
Što se može zaključiti iz rečenoga? Pri obnovi baštinski stručnjaci (koji se i sami mogu ne složiti oko najprikladnijega načina obnove!) i upravitelji baštinom (gradske vlasti i službe) nisu uzeli u obzir mišljenja građana. Zanemarili su ih premda su ona rezultat iskustvenih i utjelovljenih znanja i svakodnevnih praksi vezanih uz kulturne spomenike. U tim se praksama stvaraju značenja i životno važne vrijednosti koje materijalna baština ima za građane, ponad njezine estetske (kulturno-povijesne), simbolične (identitetne) i instrumentalne (turističke) vrijednosti. Ta značenja i vrijednosti pokazuju se ključnima za odnos ljudi prema materijalnoj baštini, koja time dobiva karakter nematerijalnih kulturnih vrijednosti. Taj amalgam materijalnoga i nematerijalnoga na žalost nema mjesta u važećim konzervatorskim propisima i postupanjima s materijalnom spomeničkom baštinom. Tretirajući je pri obnovi (shvaćenoj u najširem smislu riječi) kao isključivo kulturno-povijesnu i estetsku vrijednost, njezinim se glavnim korisnicima, mogli bismo čak reći „vlasnicima“ (kako sebe prezentiraju Hvarani) uskraćuje mogućnost su-odlučivanja u procesima obnove i budućih prezentacija.
